U Zakonu o inkluzivnom dodatku pod naslovom »Zapreke za priznavanje prava na inkluzivni dodatak« u članku 10. propisano je u kojim se slučajevima ne priznaje pravo na inkluzivni dodatak. Kako postoje prijepori u tumačenju pojedinih odredaba, citirat ćemo doslovni tekst toga članka i protumačiti kako bi u tim slučajevima trebalo primjenjivati odredbe koje se odnose na slučajeve smještaja ili organiziranoga stanovanja, kao što su ustanove socijalne skrbi, domovi za starije ili domovi umirovljenika.
(1) Pravo na inkluzivni dodatak ne priznaje se:
- osobi kojoj je priznata usluga smještaja ili organiziranog stanovanja sukladno odredbama zakona kojim se uređuje djelatnost socijalne skrbi ili drugim propisima
- osobi koja osobnu invalidninu ostvaruje prema posebnim propisima
- osobi koja doplatak za pomoć i njegu ostvaruje prema posebnim propisima, osim korisnika prava na pomoć i njegu iz članka 11. stavka 2. ovoga Zakona.
(2) Pravo na inkluzivni dodatak u iznosu iz članka 11. stavka 1. točaka 4. i 5. ovoga Zakona ne priznaje se osobi:
- koja ima u vlasništvu drugi stan ili kuću, osim stana ili kuće koju koristi za stanovanje, a koji može otuđiti ili iznajmiti i time osigurati sredstva za puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima
- koja ima u vlasništvu poslovni prostor koji ne koristi za obavljanje registrirane djelatnosti
- kojoj je osiguran smještaj u ustanovi socijalne skrbi i kod drugih pružatelja socijalnih usluga, u zdravstvenoj ili u drugoj ustanovi odnosno organizirano stanovanje, sukladno odredbama zakona kojim se uređuje djelatnost socijalne skrbi ili drugim propisima.«
Iako Zakon izričito ne naglašava razliku smještaja u domovima, ipak je bitno tko snosi troškove tih smještaja. Postoje brojni privatni domovi u kojima troškove snose samo korisnici domova, često uz nadoplatu članova njihovih obitelji. Bilo bi nepravedno da te skupine budu isključene od prava na inkluzivne dodatke. U daljnjem tumačenju citiranoga teksta Zakona naša je pozornost usmjerena samo na slučajeve smještaja u domovima umirovljenika ili drugim privatnim domovima za starije, odnosno na potrebu razlikovanja tko plaća troškove smještaja. Slijedi daljnje objašnjenje.
Iz odredbe članka 10. stavka 1. točka 1. jasno je da se pravo na inkluzivni dodatak ne priznaje osobi kojoj je priznata usluga smještaja ili organiziranoga stanovanja u skladu s odredbama zakonskih propisa o socijalnoj skrbi i drugim propisima.
Dakle, to su slučajevi u kojima država ili lokalna zajednica snosi troškove smještaja. Prema tome iz toga se može izvući zaključak da bi osobe koje same snose troškove svojega smještaja, ili za koje te troškove snose članovi njihovih obitelji, često uz velika odricanja, trebale ostvarivati pravo na inkluzivni dodatak u pripadajućem iznosu određenu prema njihovoj razini potrebe. Dakle te bi osobe trebale podnositi pisane zahtjeve za priznavanja prava.
U članku 10. stavka 2. točka 3. propisano je da se pravo na inkluzivni dodatak ne priznaje u iznosu iz članka 11. stavka 1. točaka 4. i 5. ovoga Zakona, ali samo ako je toj osobi osiguran smještaj u ustanovi socijalne skrbi i kod drugih pružatelja socijalnih usluga, u zdravstvenoj ili u drugoj ustanovi odnosno organizirano stanovanje, u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje djelatnost socijalne skrbi ili drugim propisima.
Upozorava se da se u tom slučaju naglašava da se nepriznavanje odnosi samo na slučajeve iz točaka 4. i 5. Zakona, što se, »prevedeno« na razumljivi jezik, odnosi na osobe s invaliditetom 4. i 5. razine potrebe. Naime, za 4. razinu potreba pripada dodatak u svoti od 162 eura mjesečno, a za 5. razinu potreba 138 eura.
Dakle to se odnosi na slučajeve kada država ili lokalna zajednica snosi troškove smještaja. Ako sam korisnik kao osoba s invaliditetom plaća svoje troškove smještaja ili to plaćaju članovi njegove obitelji, trebao bi mu pripadati inkluzivni dodatak u svoti od 162 ili 138 eura mjesečno, ovisno o tome je li razvrstan u 4. ili 5. razinu potrebe.
