Na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, u petak 27. lipnja, u crkvama i kapelama diljem Hrvatske s početkom u 19 sati zbiva se duhovni događaj kakav stoljeće rijetko viđa: hrvatski narod i domovina posvećuju se Presvetomu Srcu Isusovu. Toga dana, upravo na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, više od tri milijuna i 200 tisuća katolika u Hrvatskoj može na jubilejski poziv svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa dolaskom čak i nadmašiti odaziv s kojim uobičajeno hrle u crkve na Božić, Uskrs ili Veliku Gospu – jer o učinku te posvete ovisit će čitavo stoljeće koje je pred nama.
Biskupi su pripremili tekst posvetne molitve koja će se te ljetne večeri izgovarati u crkvama diljem domovine. No to nije tek lijep skup riječi ili uhu ugodna meditacija. Posvetnu molitvu radije valja shvatiti kao otajstvenu formulu kojom se na nadnaravan način, uz živu vjeru okupljenih, otključavaju vrata za izlijevanje Božje milosti na Crkvu i narod. Bez ublažavanja ili pretjerivanja: nakon čina posvete narod i domovinu doista će čekati blagotvorno pročišćenje svega dobra koje nosi, a s nebesa će biti darovana snaga za suočavanje sa zlima koja neizbježno dolaze. Za to postoje razlozi – u povijesti i sadašnjosti.
Posljednja velika posveta svijeta 1899. godine, a 1900. i hrvatske mladeži Presvetomu Srcu Isusovu, dogodila se za vrijeme pape Lava XIII. na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Nakon te posvete za hrvatski su narod i domovinu započela najteža vremena, koja su na svojim plećima morali iznijeti upravo tada posvećeni mladi: dva svjetska rata, krvavi komunistički, nacistički i fašistički progoni, diktatura srpske kraljevske obitelji i politike, velikosrpska osvajanja, ubojstva desetaka i desetaka tisuća nedužnih tijekom Drugoga svjetskoga rata i u godinama nakon rata, siromaštvo, glad, izdaje, raseljavanje… sve do obrambenoga Domovinskoga rata. No u istom 20. stoljeću iz naroda su se uzdignuli mučenici, blaženici i svetci: Leopold Bogdan Mandić, Alojzije Stepinac, Ivan Merz, Drinske mučenice, Miroslav Bulešić i brojni drugi koji su ponosno umirali ufajući se u Presveto Srce Isusovo. Plod te posvete, kao nagrada vjernima, bilo je osamostaljenje Hrvatske i njezina neovisnost, izborena uz srčanu hrabrost hrvatskih branitelja i naroda, a katolička se vjera napokon mogla slobodno ispovijedati. Unatoč svim teškoćama, nad vjernicima, narodom i domovinom bdjela je sve vrijeme svemoćna zaštita Srca Isusova.
Nikako se ne može nazvati slučajnim da je u današnje vrijeme blagopokojni papa Franjo svoju oporučnu encikliku napisao upravo o Presvetom Srcu Isusovu i njome gotovo proročki najavio da će njegov nasljednik biti Lav XIV. – papa koji je i po svojoj augustinovskoj formaciji i životnom putu odlučio svojega prethodnika po imenu nasljedovati u štovanju Srca Isusova. U prvim danima svojega pontifikata već je pozvao Crkvu da se utječe Kristovu Srcu – a kako i ne bi kad svijetu prijeti sve ono ratno, ideološki i tehnološki izvitopereno, čak i u većoj mjeri nego prije 125 godina.
Dobro je da se toga dana prema odluci biskupa narod na posvetu okuplja upravo u svojim crkvama i kapelama, ondje gdje živi i djeluje – kako bi ga posvetna božanska milost pohodila ondje gdje jest i kako bi ga ona osnažila za budućnost ondje gdje mu je mjesto biti. Hrvatski narod i hrvatska domovina u petak 27. lipnja posvećuju se Presvetomu Srcu Isusovu na misama s početkom u 19 sati. To je jedino mjesto i vrijeme gdje nam kao vjernicima tada valja biti ako želimo i mi kao narod i domovina – trajno biti. Slijedi nam stoga nakon zadnjega lipanjskoga petka »duhovni potres« u kojem, za razliku od zemljotresa, sve duhovno i materijalno dolazi na svoje mjesto. Stoga će nad svakim današnjim vjernikom lebdjeti pitanje gdje je bio kada su se hrvatski narod i hrvatska domovina posvećivali Presvetomu Srcu Isusovu.
