Krajem svibnja u Zagrebu je boravio proprefekt Dikasterija za ustanove posvećenoga života kardinal Ángel Fernández Artime, s podtajnicom spomenutoga dikasterija s. Carmen Ros Nortes. Gosti iz Vatikana sudjelovali su na velikom susretu s redovnicima i redovnicama, a posjetili su i nekoliko zajednica klauzurnih redovnica koje nisu mogle nazočiti susretu. Boravak je završio proslavom Papina dana u apostolskoj nuncijaturi. Usprkos gustomu rasporedu kardinal Artime pronašao je vremena i snage te se rado odazvao pozivu na intervju za Glas Koncila.
Papa Franjo se malo-pomalo oporavljao, a i predviđanja liječnika išla su u tom smjeru, tako da je njegova smrt, premda se vidjelo da je jako slab, za mene ipak bila iznenađenje. Posve iskreno, mislim da je papa Franjo bio velik blagoslov za Crkvu, kao što je to prije njega bio i papa Benedikt, a prije njega papa Ivan Pavao II… Zašto tako mislim? Zato što život Crkve nije pravocrtan, nego Crkva ima svoj vlastiti hod, a proživljava i hod svijeta sa svim njegovim teškoćama. Uvjeren sam da je na dan njegova ukopa onih 250 tisuća ljudi koji su zauzeli Trg sv. Petra i prostor sve do Tibera progovorilo o osjećaju svega Božjega naroda. Ne govorim o osjećaju nekih crkvenih ljudi ili neke institucije u Crkvi, ili pak neke elitne skupine, nego o osjećaju zahvalnosti Božjega naroda kao takvoga za jedan život koji se darovao do kraja. Na sam je Uskrs Sveti Otac želio sići na trg, želio je biti blizu Božjemu narodu, znajući – uvjeren sam – da je završetak njegova ovozemaljskoga života blizu.
Da, osmi dan. Bazilika sv. Petra bila je puna redovnika i redovnica, posvećenih osoba. Mislim da je i to bio snažan trenutak oproštaja i zahvalnosti Gospodinu za ono što je za Crkvu napravio papa Franjo. Mislim da će to s vremenom biti još očitije i da će s povijesnim odmakom prosudba toga velikoga lika biti na neki način još pravednija nego što je to znalo biti za njegova života.
Po meni se i njegov pontifikat, kao i pontifikat njegovih prethodnika, može svesti na jedan zajednički nazivnik: bio je veliki navjestitelj središnje, presudne uloge Isusa Krista u kršćanskom životu i za spasenje svijeta.
Mislim da se to jasno vidi iz svake njegove riječi. Što se tiče dogme, tu nije dirnuo ni jedan zarez. U pastoralnom se pristupu pak jasno osjećao njegov jedinstveni dodir; dodir koji je također uvjetovan činjenicom da je došao iz latinoameričkoga svijeta. Mislim da će ostati zapamćen kao papa koji je naviještao Crkvu za siromašne te milosrdnu, svima otvorenu Crkvu; kao papa koji je sve u Crkvi, a posebno službenike, pozivao da žive trijezno i skromno; kao papa koji je želio i tražio blizinu s Božjim narodom – sjetimo se samo njegovih riječi da pastir treba nositi miris ovaca; kao papa koji je ponizno i skromno nastojao voditi dijalog s religijama i blagoslivljati svako ekumensko nastojanje; kao papa koji je želio pokazati da žene, koje u životu Crkve s obzirom na brojeve sudjeluju više od muškaraca, imaju što dati Crkvi upravo kao žene, svojom posebnošću, svojim stilom, svojim načinom razmišljanja.
O tijeku konklave i o osobama ne mogu govoriti jer me veže prisega. Želio bih, međutim, naglasiti nešto što smatram dragocjenim na ovoj konklavi, pa i ranije na kongregacijama kardinala. Neki su to laici izrekli ovako: »Konklavom ste dali veliku pouku svijetu.« Zašto? Svijet, društvo i mediji zanimaju se za konklavu i nastoje nešto doznati. I to je razumljivo. Međutim, među nama koji smo bili unutra, kao i u našim međusobnim neformalnim razgovorima, osjetilo se jedno: moramo ući u konklavu slobodni. Ili da parafraziram riječi Apostola u poslanici: niti sam Pavlov, niti sam Apolonov, nego slobodna srca tražim što bi bilo najbolje za Crkvu Gospodina našega Isusa Krista. I koja bi osoba bila najbolja. Ta velika sloboda, koju bih također nazvao čistoćom srca, omogućila je da se između nekoliko kandidata, koje također smatram vrlo dostojnima, izabere sveti otac Lav XIV.
Je li moguće u Europi pronaći formulu uspješnoga redovništva, posebno ženskoga?
Zacijelo ćete se složiti da velika pozornost koju je javnost poklanjala smjeni pontifikata govori nešto o ulozi Crkve u današnjem svijetu. No slažete li se da ta pozornost nosi u sebi i opasnost da se taj proces, a onda i sama Crkva, shvati odveć svjetovno, politički?
Da, dva do tri tjedna – smrt pape Franje, njegov ukop, priprave za konklavu i izbor novoga pape – Crkva je bila svjetska vijest. Mislim da je to bilo dobro za Crkvu. Ne zato da bi bila moćnija – to ne smije biti dinamika Crkve – nego zato što Crkva i preko svojih papa pokazuje da je – unatoč ljudskim slabostima svih njezinih članova i unatoč grijesima nekih, ponekad nažalost i velikim grijesima – prepoznata kao institucija koja nastoji dati svoj doprinos pravednosti, istini i jednakosti u današnjem svijetu, kao zajednica koja ima što reći i koja ima određeni moralni autoritet. Ako se osvrnemo na osobe papa u 20. i 21. stoljeću, uviđamo da su svi redom bili figure s velikim moralnim autoritetom, priznatim u cijelom svijetu.
Što se tiče političke interpretacije, kažem ovo: svatko je slobodan imati i takav pristup. No mislim da on nije prikladan jer ne zahvaća u srž stvari. Obično se, kad se susretnem s političkom interpretacijom konklave kao mjesta gdje se sukobljavaju i kompromisno prevladavaju interesi, poslužim ovim protuargumentom: okupite 133 političara iz svih stranaka u bilo kojoj našoj zemlji i neka izaberu najboljega. Jamčim, a mislim da se s tim nije teško složiti, da se ne bi dogovorili. Zašto? Zbog dinamike vlasti i moći. U konklavi uistinu nije tako bilo. Tako ona silna politička izaslanstva koja su bila na sprovodu pape Franje i na inauguracijskoj misi Lava XIV. svjedočanstvo su ne političke, nego drugačije, moralne snage Svete Stolice, koja je s oko 180 nuncijatura prisutna u svim dijelovima svijeta te predstavlja 1,4 milijarde katolika, kršćana koji u svijetu nisu prepoznati kao opasnost i ugroza, nego kao oni koji žele pridonijeti izgradnji mira i bratstva među ljudima.
Slažem se, no postoji opasnost da vrijednost događaja mjerimo političkim izaslanstvima. Jasno, skup na koji dolaze poglavari država podrazumijeva određeni protokol koji im osigurava posebna mjesta na slavlju. No prava vrijednost tih slavlja nije prisutnost izaslanstava, nego prisutnost Božjega naroda, onih 250 tisuća na Trgu sv. Petra i u okolnim ulicama te onih još brojnijih koji su događaje pratili preko medija ili društvenih mreža.
S kardinalom Robertom Francisom Prevostom susretao sam se u Vatikanu, u prigodama koje su nametale naše službe: on kardinal u Dikasteriju za biskupe, ja kardinal u Dikasteriju za posvećeni život. Uvijek sam ga doživljavao kao srdačnu, jednostavnu i skromnu osobu, koja predano izvršava svoju službu u dikasteriju koji se bavi vrlo osjetljivim pitanjem kao što je imenovanje biskupa. Susretali smo se i na konklavi, nekoliko puta i za istim stolom. Kad je postalo jasno da će postati papa, na licu mu se vidjelo nešto što bih opisao kao vedro uzbuđenje. A mi smo – vjerujem da dobro interpretiram osjećaje i drugih kardinala – doživjeli istinsko zadovoljstvo, rekao bih silnu radost što smo, djelujući kao ljudi, bili posredništvo preko kojega je Bog izvršio svoj plan. Što će biti u budućnosti, reći će nam sam Sveti Otac uz pomoć Božje milosti. No ja sam duboko uvjeren da smo dobili divnoga papu, čovjeka poniznosti i vedrine, misionara koji poznaje siromaštvo i siromašne, među kojima se jako dobro osjećao; papu koji ima izvanrednu želju i sposobnost slušanja; papu sa solidnom intelektualnom i duhovnom, augustinskom formacijom. Također bih naglasio da, s obzirom na vremena u kojima živimo, nije od drugotne važnosti činjenica da papa Lav XIV. potječe iz imigrantske obitelji. Mislim da će novi papa nastaviti graditi na velikoj ostavštini pape Franje, ali s druge strane nipošto ne treba očekivati Franjina »klona«.
Prije imenovanja papa Franjo me je pozvao i rekao: »Slušaj, želio bih učiniti snažan znak i pokazati da dvije posvećene osobe mogu surađivati.« To je bila njegova osnovna nakana. Rekao mi je također da bi želio poslušati Sinodu te da je pozvao mene zato što me poznaje kao salezijanca – dobro smo se upoznali dok sam bio provincijal u Argentini – i što zna kako razmišljam i djelujem. Ja sam se pak stavio Papi na raspolaganje.
U Dikasteriju djelujem uz bok pročelnici, imajući najviši stupanj odgovornosti za tri jasno precizirana područja. Zadužen sam za odnose redovnika s biskupima, kao i za unije vrhovnih poglavara i poglavarica; za materijalna pitanja redovničkih zajednica kao što su nekretnine, najmovi, održavanje i čuvanje materijalnih i kulturnih dobara; te za nadzor nad financijama Dikasterija. S pročelnicom međutim imam bratsko-sestrinski odnos prožet srdačnošću, a to vrijedi i za ostalih 37 službenika u Dikasteriju.
No trebam naglasiti da moj kršćanski i ministerijalni život ne završava u Dikasteriju. Ja ostajem biskup i kardinal bez obzira na Dikasterij. Tako me kao biskupa pozivaju mnoge redovničke zajednice, primjerice na generalne kapitule ili druga okupljanja, kako bih predvodio njihova euharistijska slavlja. Na te se pozive, uz prethodni dogovor s pročelnicom i vijećem Dikasterija, rado odazivam. Moja biskupska služba ostvaruje se i u mnogim drugim prigodama, kao što su krizme, đakonska i svećenička ređenja. I naposljetku tu je i moje izravno kardinalsko služenje Svetomu Ocu, što i jest temeljni smisao kardinalske službe, čiji je najosnovniji izričaj sudjelovanje na liturgijskim slavljima koja predvodi Sveti Otac, kao i na drugim okupljanjima koja on saziva. Okviri u kojima provodim svoj kršćanski, biskupski i kardinalski život puno su dakle širi od samih dužnosti u Dikasteriju. Nadodao bih tomu da živim vedro i jednostavno u malenoj salezijanskoj zajednici unutar Vatikana, kao jedan od sedmorice braće.
Ja ću biti salezijanac do smrti. Moje ime i službeni naslovi glase: kardinal Ángel Fernández Artime, SDB, don Boscov salezijanac. No u trenutku kad postajem biskup ili kardinal, nalazim se izvan družbe. Pravno gledano, unutar zajednice nemam pravo ni govoriti. Kad se nedavno slavio 29. kapitul reda, moj prethodnik u službi velikoga rektora mogao je sudjelovati, a ja nisam jer sam biskup i kardinal. No što se tiče moje životne karizme i osobnoga identiteta, bit ću salezijanac do svoje smrti. Jasno, uvijek rado dođem među svoje salezijance i uvijek sam lijepo i s radošću primljen, ali u pravnom smislu živim izvan družbe.
Prije svega moram reći da prisutnost žena u tijelima Rimske kurije nije od danas niti je došla s papom Franjom. Već su za vrijeme Ivana Pavla II. mnoge žene, laikinje i časne, radile u Vatikanu. Danas je porastao njihov broj, ali i stupanj odgovornosti koju preuzimaju. Ovo posljednje dogodilo se za vrijeme pontifikata pape Franje. No da budemo potpuno vjerni istini, to se nije dogodilo u prvim mjesecima pontifikata niti u prvim godinama, nego na njegovu završetku, kad je imenovao pročelnicu Dikasterija za posvećeni život i pročelnicu Guvernatorata Države Grada Vatikana, dakle civilnoga aspekta Svete Stolice. I papa Franjo je dakle u tom pogledu prošao evolutivni put. Možda je najzanimljivije upravo to da je uz bok pročelnici Dikasterija za posvećeni život postavio jednoga kardinala, u mojoj osobi. Mislim da je time, kao što sam rekao, želio pokazati da se može služiti Crkvi i na taj način, drugačiji od dosadašnje prakse. Ja tu svoju službu izvršavam s velikom osobnom i unutarnjom slobodom.
