Iz niza luksuznih restorana, kavana, parfimerija, trgovina rijetkim proizvodima i salona luksuznoga namještaja duž Andrassyjeve avenije, »budimpeštanske Ilice«, pozornost prolaznika zaokuplja velika siva četverokatnica i dvostruki natpis »teror« odmah pri njezinu vrhu. Dio natpisa je i neobičan streličasti križ te zvijezda petokraka. Da ne bude nedoumice – nije riječ o nekoj modernoj »kući strave«, koje su posebno popularne među mlađim generacijama. Riječ je o svojevrsnom muzeju totalitarizama. Naime, streličasti križ bio je simbol mađarskih fašističkih kolaboracionista koji su zemljom nakratko zavladali 1944. godine i vrlo brzo uspostavili »klasični« model nacističkoga totalitarnoga terora koji uključuje uhićenja i torture, rasne zakone, deportacije, masovna ubojstva… Četverokatnica na Andrassyjevoj aveniji 60 postala je sjedištem njihova terora. Ondje su pritvarani i ispitivani »osumnjičenici«, a u podrumu zgrade nalazile su se ćelije predviđene za svakojake metode mučenja. Kada se ubrzo vlast promijenila, i kada je zavladala komunistička petokraka, istu su zgradu s istim ciljem »privatizirali« Sovjeti i njihovi lokalni poslušnici, zadržavši pritom i većinu »djelatnika« zatvora iz prošloga sustava. U sljedećih više od četiri desetljeća komunističke diktature zgrada je za Mađare bila sinonim zla.
Današnji muzej »Kuća terora« jedan je od najvažnijih budimpeštanskih muzeja. Stalni je postav koncipiran kronološki te prati represivnu politiku mađarskih kolaboracionista, holokaust (pogrom mađarskih Židova 1944. jedan je od najbržih i najstrašnijih nacističkih pogroma uopće), uspostavu komunističke vlasti, poratni teror, gušenje mađarske revolucije 1956. godine, napade na Katoličku Crkvu i druge kršćane sve do prizora povlačenja sovjetskih tenkova nakon pada Berlinskoga zida. Detaljan obilazak cjelokupnoga postava, koji uključuje i obilazak podrumskih ćelija za mučenje, samo rijetke može ostaviti potpuno ravnodušnima u odnosu na zla koja su ondje počinjena nad nevinim ljudima. Ipak najdojmljiviji dio stalnoga postava nalazi se na kraju – tik do izlaza zidovi uskoga i malenoga prolaza oblijepljeni su fotografijama i imenima svih djelatnika toga strašnoga mjesta torture. I dandanas, svjedoče muzejski vodiči, nije rijetka pojava da među tim slikama i imenima neki posjetitelji prepoznaju svoje otčeve i djedove.
Način suočavanja s totalitarizmima 20. stoljeća u »Kući terora«, što je tema koja se itekako tiče i Hrvatske, čiji građani još vidaju rane zadobivene pod desnim i lijevim totalitarizmima, potaknuo nas je na intervju s ravnateljicom muzeja dr. Máriom Schmidt, povjesničarkom međunarodnoga ugleda. Unatoč redovito zgusnutu rasporedu aktivnosti oko muzeja i povjesničarskoga rada, dr. Schmidt rado je pristala biti sugovornicom Glasa Koncila.
Važna je činjenica da je Mađarska prva država u kojoj muzej koji predstavlja zločinačka djela obiju vrsta totalitarnih diktatura svjedoči o hrabrosti mađarskoga naroda. Sada, tri desetljeća kasnije, nama je jasno da su Zapad i tzv. slobodni svijet nakon što smo pobijedili komunizam napustili Mađare u korist bivših komunističkih elita u kojima su našli svoje partnere za suradnju, kao što je slučaj u svim bivšim komunističkim zemljama.
Očekivali smo da će se komunistički kadrovi privesti pravdi, no kada je riječ o Mađarima, građani kojima je primjerice oteto vlasništvo jedva su ostvarili kompenzaciju. Premda je međunarodna zajednica na suđenjima u Nürnbergu izrekla svoju presudu nacizmu, nešto slično nije uslijedilo po padu komunizma. Nakon 1989./1990. komunisti su uspjeli zadržati svoje pozicije moći u mnogim zemljama i naravno da ih nije zanimalo povlačenje jasnih crta između svjetova diktature i demokracije. Od 1998. do 2002. Mađarsku je vodila koalicija koju je predvodio predsjednik vlade Viktor Orban i koja se posvetila antikomunizmu, prateći klasične kršćanske i konzervativne vrjednote. Uspostava »Kuće terora« bila je stoga i čin povijesne pravde jer se tako zemlji dopustilo da se upozna i s imenima žrtava, ali i s imenima počinitelja zločina. Svečanost otvaranja muzeja 2002. godine pohodilo je 150 tisuća ljudi, okružujući zgradu »Kuće terora«. Za nas koji smo svjedočili tomu to je bio trenutak katarze. Kao da smo u tom trenutku uspjeli ponovno osvojiti vlastiti jezik, ponovno otkriti originalno značenje naših riječi jer smo napokon uspjeli učiniti jasno razlikovanje između dobra i zla te smo nakon desetljeća i desetljeća laži pronašli vlastiti način kojim želimo slijediti ispravan put.
Muzej je postao jedan od najsnažnijih simbola slobode u Mađarskoj. Naše izložbe posjetilo je dosad 8 milijuna ljudi, računajući pritom i tisuće školaraca te druge Mađare i goste iz inozemstva koji su dolazili redovito prije pandemije. Također smo pokrenuli mnogobrojne programe, raskrinkavajući prošlost mnogobrojnih tema o kojima se nije smjelo govoriti, počevši od tragedije holokausta sve do poratnih deportacija i sudbina tisuća ljudi koji su poslani u Gulag, kao i onih nakon revolucije 1956. godine, samo da spomenemo nekoliko primjera. Što se tiče stranih istraživača, imamo mnogo inozemnih podupiratelja i prijatelja. Dovoljno je samo pogledati popis našega međunarodnoga članstva. No to ne znači da muzej i njegove glavne izložbe dosad nisu bile predmetom napada. U tisućama i tisućama članaka osporavano je pravo naroda srednje i istočne Europe da izvuku lekcije iz svojih povijesti i razviju vlastite narative o svojoj prošlosti. Drago mi je što danas ipak možemo primijetiti da naša borba nije bila uzaludna jer to pravo više nije ničije vlasništvo, kao što više nije sporno da su dva totalitarna sustava, naci-fašizam i komunizam, sustavi ideja koje su izrasle iz istih korijena i zato ih se može međusobno uspoređivati.
Mnogi koji su zavedeni takvom lažju zapravo nikada nisu imali iskustvo komunizma iz prve ruke jer su živjeli s druge strane željezne zavjese, u sigurnosti, blagostanju i – ono najvažnije – u slobodi. Njihovo znanje o komunizmu proizlazi iz knjiga i sveučilišnih seminara. Nitko od njihovih roditelja i djedova i baka nije imao osobnih iskustava svakodnevnoga terora i straha, njihovi rođaci nikad nisu bili deportirani u Sibir, crni automobili tajne policije nikada nisu stajali noćima pred njihovim domovima kako bi ih odveli u podrume i zatvore u kojima su ih ispitivali i mučili. Prema nekim konzervativnim procjenama broj žrtava komunizma diljem svijeta seže i do brojke od 100 milijuna. Dvostruka su mjerila zato neprihvatljiva. Totalitarni je sustav totalitaran bez obzira na to kako se zovu njegovi ideali. Nacionalni socijalizam, nacizam, i međunarodni socijalizam, komunizam, jedno su te isto, a njihove su metode podudarne jer i jedan i drugi oslanjaju se na teror, a njihove ideologije zasnovane su na istom obrascu. Bez obzira na to jesu li se međusobno kopirali, i nacizam i komunizam u praksi su primjenjivali svoje najstrašnije značajke.
Mađarska, kao i sve nacije srednje i istočne Europe, platila je strašnu cijenu za vrijeme desetljeća pod komunizmom. Svi mi koji imamo iskustvo obiju totalitarnih diktatura iz prve ruke imamo i dužnost ostalim nacijama Europe i svijeta govoriti istinu o tome ponovno i ponovno. Moramo govoriti o činjenicama i onima koji su prolazili kroz strahote, moramo posebno govoriti onima koji nisu imali strašno iskustvo komunizma i koji stoga isključivo govore o strahotama nacizma.
Revizionizam za mene ima pozitivnu konotaciju jer zadaća je povjesničara da prošlost revidiraju ponovno i ponovno, reinterpretirajući prošlost u svjetlu novih spoznaja. Više od četiri desetljeća našim je narodima bila nametnuta slika povijesti koju su odredili vladari Sovjetskoga Saveza. No to se nije događalo samo u socijalističkim zemljama jer je i na Zapadu postojao monopol određenih narativa, odnosno postojali su tzv. službeni okviri tumačenja. No u svijetu prave slobode takvo nešto ne može postojati. Različiti narativi i interpretacije moraju se najprije međusobno suočiti u javnoj intelektualnoj sferi, a ideje se mogu konsolidirati i nekoliko stoljeća. Sjena totalitarnih diktatura je velika, kao što su velike i njihove intelektualne posljedice. Naša regija mora napokon početi samostalno tumačiti vlastitu povijest, i to na osnovi vlastitih nacionalnih interesa. To je nešto što dugujemo svojim zemljama.
Osobno mi je bilo potrebno određeno vrijeme da shvatim da je profesija povjesničara u isto vrijeme jedno od najopasnijih i jedno od najvažnijih zanimanja. Svatko tko nema hrabrosti ponovno i ponovno misliti o prošlosti, tražiti poveznice i zajedničke točke koje ujedinjuju različite događaje, ne treba se ni baviti tom profesijom, bolje da je izabrao drugu karijeru! Svijet politike izgrađen je na prošlosti, prošlost je ono iz čega proizlazi legitimacija, ona zajednici daje identitet – i nema ničega spornoga ili čudnoga oko toga.
Komunistička pak logika: »Prošlost svu zbrišimo za svagda« zapravo je od početaka bila predodređena za propast jer njezini zagovornici nisu razumjeli da je prošlost poput krvi u našim venama – mi jednostavno ne možemo postojati bez nje.
Zato kada govorimo o borbi za prošlost, ulozi su veoma veliki – dakle riječ je o našem identitetu. Nijemci primjerice upotrebljavaju izraz »Vergangenheitsbewältigung« (hrv. prevladavanje prošlosti), što pokazuje da u njihovu odnosu prema prošlosti postoji još uvijek nešto što u potpunosti nije zdravo. Prošlost bi se umjesto prevladavanja (bewältigen) trebala »ispovijedati«, onako kako je nama Mađarima to govorio naš veliki pjesnik Attila József. I izravan odgovor na Vaše pitanje glasi da danas zapravo nije jednostavno biti povjesničar jer svatko tko pokušava misliti na suveren način može očekivati bujicu napada. Biti povjesničar koji misli u suverenim terminima danas je poput plivanja uzvodno, dakle protiv struje. No zato je to i vrijedno. Ne postoji drugi način da dođemo do izvora.
