Prva lekcija ljubavi jest naučiti sebi darovati ono što očekuješ od drugih. Ljubiti sebe nije sebično jer ljubiti sebe znači vjerovati u vlastitu vrijednost, a to stvara zdrav osjećaj pozitivnoga samopoštovanja i vjere u vlastite sposobnosti

Iako se Valentinovo slavi tek u veljači, danima se uoči toga »blagdana zaljubljenih« govori o ljubavi, istina, ponajviše kroz prizmu darivanja. Prije nego što se takav govor zahukta, možda bi trebalo razmisliti o ljubavi. Koliko god ljudi čitali o ljubavi, pričali o njoj, razmišljali, proživljavali ju ili ju priželjkivali, ona je uvijek donekle misteriozna, neotkrivena i nedostižna. O ljubavi su napisane brojne knjige, opjevana je u tisućama pjesama, predmet je brojnih svakodnevnih razgovora, no i dalje je obavijena velom tajne. Mnogi znanstvenici pokušali su objasniti ljubav kroz prizmu znanstvenih zakonitosti, no ni jedan nije uspio u potpunosti objasniti što je to ljubav. »Neuspjeh« znanstvenika nije neočekivan, jer da bi se moglo neku pojavu znanstveno promatrati i mjeriti, potrebno ju je moći definirati. Moglo bi se reći da definicija ljubavi ima onoliko koliko ima ljudi na Zemlji. Stoga ju je i teško obuhvatiti u njezinoj datosti i teško je dati jednu definiciju ljubavi. Neki bi psiholozi rekli da odgovora na pitanje što je ljubav ima onoliko koliko ima teoretičara koji se bave proučavanjem ljubavi.

Freud je na ljubav gledao u terminima potisnute spolnosti, Harlow ju je razmatrao u terminima privrženosti, Fromm ju je izjednačavao s brigom, odgovornošću i poštovanjem. Maslow je razdvojio dvije vrste ljubavi, onu koja proizlazi iz osobne nesigurnosti pojedinca i onu koja izlazi iz potrebe za samoaktualizacijom i iz viših emocionalnih potreba pojedinca.

Psihološka mjera savršene ljubavi

Jedna od najstarijih podjela ljubavi jest ona na strastvenu i prijateljsku. Prijateljsku ljubav ljudi osjećaju prema ljudima s kojima imaju duboko isprepletene živote i uključuje osjećaj intimnosti i naklonosti, a nije praćena strašću.

Nadalje, ljubav se može promatrati kroz sastavnice bliskosti, strasti i odanosti. Bliskost podrazumijeva poštivanje voljene osobe, dijeljenje osjećaja s njom, oslanjanje na tu osobu u teškim trenutcima; strast nosi tjelesnu privlačnost, a odanost nosi odluku da je čovjek spreman ulagati u odnos i zadržati tu ljubav. Psiholozi bi rekli da je savršena ona ljubav koja ima mjeru bliskosti, strasti i odanosti.

ISKUSTVO IZ ORDINACIJE
Nitko nije mogao učiniti dovoljno za nju
Klijentica je zatražila pomoć zbog depresije. Odrasla je u dobrostojećoj obitelji, obitelji intelektualaca koji su bili zaokupljeni svojim poslom, a trenutci koje su provodili zajedno mogli su se nabrojiti na prste. Opisivala je da je još kao djevojčica maštala kako će se udati za muškarca koji će stalno biti uz nju, koji će je obasipati pažnjom, koji će na romantične načine iskazivati ljubav i zaljubljenost. Kao djevojka je ulazila iz veze u vezu jer ni u jednoj nije mogla pronaći ono o čemu je maštala još kao djevojčica. Navodila je da su ju partneri često napuštali jer nitko nije mogao učiniti dovoljno za nju, da popuni tu rupu bez dna. Rane, emocionalne povrjede i praznine pokušavala je ispuniti nemogućim očekivanjima. Rezultat te beskorisne potrage bila je depresija. Bez obzira na to koliko tko koga obasipa pažnjom, koliko daje emocionalne podrške, uvijek će trebati davati više i više i zapravo nikada ne će biti dovoljno, jer ljubav koja se dobiva od drugih nikada ne će moći zamijeniti ljubav koju čovjek mora dati sam sebi.

No psiholozi idu još dalje, pa ljubav dijele na primarne i sekundarne ljubavne stilove. Kombinacijom primarnih ljubavnih stilova (eros, storge i ludus) nastaju manija, agape i pragma. Mješavinom erosa (tjelesne privlačnosti) i ludusa (zaigrane ljubavi u kojoj osoba zna da se može zaljubiti u više ljudi), rađa se ljubav zvana manija. Osobe koje vole »na takav način« posesivne su, nesigurne, ljubomorne i često traže stalne dokaze ljubavi. Takva ljubav podsjeća na adolescentnu ljubav. No što kada takav obrazac voljenja ostane i kada adolescencija prođe? Tada to nije partner, nego emocionalni krpelj, emocionalni zlostavljač koji crpi svaki atom energije drugoga partnera tražeći nepresušne dokaze ljubavi. I koliko god se tko trudio da »voljenoj« osobi objasni koliko mu je stalo, koliko ju voli i to svakodnevno pokazuje na vrlo konkretne načine, to još uvijek nije dovoljno, još uvijek nešto nedostaje da bi se osoba osjećala ugodno i sigurno. Pragmatično čovjek voli kada točno zna što traži od partnera te voli one osobe s kojima dijeli zajedničke interese, koji imaju iste ili slične hobije, voli osobe koje se zanimaju za iste stvari. Agape predstavlja nesebičnu i altruističnu ljubav, ljubav koja daje, a ne traži ništa zauzvrat. Agape je odraz erosa i storge (prijateljske ljubavi) i više je vođena razumom nego emocijama, ma koliko god to zvučalo nespojivo.

Kako otkriti pravu ljubav

Moguće je napisati tomove knjiga o ljubavi, citirati rezultate brojnih znanstvenih istraživanja, provjeravati već postojeće teorije o ljubavi i donositi nove, no i dalje slika o ljubavi nije cjelovita. Sigmund Freud je još prije čitavoga stoljeća rekao da je ljubav jedina stvar koja ima smisla u apsurdnim uvjetima vanjskoga svijeta.

Može se reći da je ljubav privrženost, želja da se bude s drugom osobom, potreba za tjelesnim dodirom, odobravanjem, stavljanjem potreba druge osobe ispred vlastitih (pa i žrtvovanje za dobrobit druge osobe), potreba za intimnošću. Jednostavnije rečeno, ljubav je ono stanje u kojem čovjek smatra da druga osoba zaslužuje poštovanje u punom smislu riječi.

»ZAKON LJUBAVI«
Ma, zar zaista voljeti sebe?
Jedan od temeljnih zakona ljubavi jest: kako se čovjek odnosi prema sebi, točno će se tako i drugi odnositi prema njemu. Svatko je taj koji drugima daje natuknice, putokaze kako da se ponašaju prema njemu. Naravno, takve stvari ljudi rade nesvjesno. Moglo bi se reći: »Ja se prema sebi odnosim kao prema nevažnoj osobi pa možete i vi«. Stoga je razvijanje osjećaja ljubavi i poštovanja prema sebi prvi korak prema uspostavi zrele ljubavi s drugim osobama.
Razvojno gledano, djetetu je potrebna njegujuća i podržavajuća osoba koja zna i može prepoznati njegove potrebe te da vlastitom ljubavlju uči dijete kako stvarati sposobnost i kapacitete za ljubav. Jedino tako moguće je stvoriti preduvjet da se nauči voljeti sebe i druge.

Sva ljudska bića imaju sposobnost za zaljubljivanje. To je u čovjekovoj prirodi i jednako je karakteristično i muškarcima i ženama. Kako otkriti pravu ljubav, sasvim je drugo pitanje. Sposobnost za zrelu ljubav je složena i razvija se tijekom čitava života. Začetke te sposobnosti moguće je naći u najranijim odnosima roditelja i djece. Ako u tom odnosu nastanu određeni propusti ili pogrješke, djeca se mogu razviti u osobe koje nemaju primjerene sposobnosti za uspostavu zrele ljubavi. Iznenađujuće je koliko ljudi traži psihološku pomoć radi raznoraznih razloga, a u podlozi većine tih problema upravo su poteškoće da zrelo vole i uspostavljaju zrele emocionalne odnose, bilo s partnerom, bilo s prijateljima, bilo s roditeljima…

»Volim te jer…«

Fromm je rekao da je ljubav umijeće, i uistinu je bio u pravu. Ali to umijeće zahtijeva i trud. Ljubav nije trenutak, ona je proces; ljubav se rađa, raste i razvija, održava i hrani, preživljava, njeguje. Ljubav se ne kupuje (barem ne ona prava, zrela) niti se može kupiti (bilo materijalno, bilo emocionalnim ucjenama), ali je sve više pokušaja materijaliziranja nečega što se nikako ne može staviti u ovozemaljske dimenzije. Prava i iskrena ljubav je nesebična. No, nažalost, u praksi često predstavlja rijetkost. Nerijetko se ljubav svodi na primanje i manipuliranje poput: »Volim te jer me slušaš, razumiješ, daješ mi materijalnu sigurnost…« A sve se rjeđe čuje: »Volim te jer si upravo takav kakav jesi, sa svim svojim vrlinama i manama, pa čak i onda kada me ne slušaš, a ja smatram da me trebaš slušati…« To označava zrelu ljubav u kojoj se ljudi ne stapaju, ne žive u simbiozi, ne gube svoj identitet, ne postaju onakvi kako partner očekuje, nego je zrela ljubav ona u kojoj se svatko može razvijati i pronalaziti svoje pravo »ja«. Zrela ljubav kaže: »Volim te jer te volim, a ne zato što i ti mene voliš«.

Ljubav se često koristi i u pogrješne svrhe i ponekad ljudi vole s pogrješnim ciljem. Nerijetko ljudi traže partnera kako bi riješili svoje probleme, misleći da će ih blizak odnos zaštiti od osjećaja nesigurnosti, tjeskobe, dosade i smatrajući da će tako dati smisao svojemu životu. U takvim odnosima neki traže uzroke nezadovoljstva vezom, brakom; neki traže uzroke ljutnje koja je najčešće prenesena na partnera koji, ruku na srce, često nema veze s tim. Neriješenu ljutnju iz prošlosti, a to su najčešće emocionalne povrjede iz doba djetinjstva, neki oblikuju s partnerom u sadašnjosti. Nestvarne predodžbe o odnosu i braku sustignu takva čovjeka i počinju stezati kao najjače uže. Jer bol koju netko nije mogao izraziti u djetinjstvu nosi poput ranca. Živeći u paru, ulazeći u vezu i brak, neki nesvjesno očekuju od partnera da preuzmu onu ulogu koju su očekivali od roditelja. Kada se to ne dogodi, a rijetko se i dogodi jer je nemoguće da partner ima ulogu »iscjelitelja«, počinju optužbe, neslaganja, ljutnje i raznorazne emocionalne povrjede. Tada se panično traži neko brzo rješenje da bi se ljudi riješili toga neugodnoga osjećaja, a to rješenje najčešće biva prenagljeno, što dodatno pogorša taj odnos i popuni prazninu.

SVE U SVOJE VRIJEME
Ljubav i zaljubljenost, san i java
Ljudi su često skloni zaljubljenost i ljubav izjednačiti, iako je riječ o posve različitim osjećajima. Većina ljudi smatra da je zaljubljenost znatno snažniji osjećaj od ljubavi i da je to prva, početna faza ljubavi, nakon koje slijedi nekakva smirena ljubav. Zbog toga mnogi očekuju da se moraju prvo zaljubiti, da bi nakon toga uslijedila ljubav prema toj osobi. Međutim, velik broj odnosa započetih zaljubljenošću ne završava ljubavlju. Koliko se puta ljudi zaljubljuju u srednjoj školi?!
Glavna je razlika što se ljubav temelji na poznavanju realnosti druge osobe, a zaljubljenost na iskrivljenju stvarnosti. U stanju zaljubljenosti čovjek u partneru vidi samo ono što bi želio vidjeti i na njega projicira poželjne osobine i karakteristike. Zapravo, stvarnost može biti posve drukčija. Ljubav se temelji na emocionalnom vezanju i predstavlja relativno trajan i stabilan odnos. S druge strane, zaljubljenost predstavlja izvanredno, ekstremno stanje koje je praćeno okupiranošću partnerom, i smanjenom zainteresiranošću drugim aspektima života. Maštanje o zaljubljenosti koja vječno traje predstavlja odraz nezrelosti osobe, osobe koja nije u potpunosti zavoljela i pronašla sebe.
Emocionalno vezivanje, koje je psihološka osnova ljubavi, ne mora započeti zaljubljivanjem. Ono može nastati u odnosima koji počinju sviđanjem, prijateljstvom, ravnodušnošću, ali i sukobom. Zasnovano je na realnom poznavanju partnera, međusobnoj sličnosti, zajedničkim ciljevima, uvjerenjima, stavovima. Za istinsku sposobnost da se iz zaljubljenosti prijeđe u ljubav, nužno je drugu osobu vidjeti kao zasebno, odvojeno biće i individuu sa svim njezinim manama i vrlinama. Nakon toga je potrebno iznimno mnogo vremena i truda da se zadrži zajedništvo, koje podrazumijeva i frustracije i razlike. Tek kada smo suočeni s realnošću i kada partnera vidimo kao cjelovitu osobu, moguće je napraviti zreli izbor: otići ili ostati i truditi se da se razvije ljubav. Uostalom, evo citata iz Maloga princa koji možda najzornije oslikava pravu zrelu ljubav: »I uvijek ću te voljeti!«, reče Mali princ. »Ne, reče ruža. Jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive.« »Baš čudno«, reče Mali princ, »da si moja ruža, ja bih te volio i tada«.
Može li se ljubav naučiti?

Odgovor nije jednostavan, kao što ništa u svezi s ljubavlju nije jednostavno. Najprije treba moći i znati voljeti sebe jer je naš odnos s nama samima temelj iz kojega nastaju svi ostali odnosi. U središtu svih čimbenika životnoga iskustva jest čovjek sam. Ključna je kvaliteta veze sa samim sobom jer se sve druge važne veze temelje na njoj. Ako bi tko upitao druge kako bi željeli da se njihov partner ili partnerica ponaša prema njima, većina bi ljudi rekla da žele osobu koja je ljubazna, pažljiva, puna ljubavi i poštovanja, osobu koja bezuvjetno prihvaća i sluša njihove želje i planove, nekoga tko će se radovati njihovim uspjesima, tko će razumjeti bez osude njihove neuspjehe, nekoga s kim mogu biti otvoreni i iskreni i osjećati se sigurno. No na pitanje: »Koliko sve to primjenjujete na sebi?«, većina bi bila itekako kritična prema svojim manama, neuspjesima, da mnogi prelaze preko svojih potreba, da premalo vremena posvećuju sebi. Kako onda čovjek može očekivati od sebe zrelu ljubav ako se prema sebi ne ponaša onako kako to očekuje od svojega partnera?

Prva lekcija ljubavi jest naučiti sebi darovati ono što očekuješ od drugih. Ljubiti sebe nije sebično jer ljubiti sebe znači vjerovati u vlastitu vrijednost, a to stvara zdrav osjećaj pozitivnoga samopoštovanja i vjere u vlastite sposobnosti. Voljeti sebe znači udovoljiti vlastitim potrebama i posvećivati im pozornost na isti način kako želimo da to čini i partner. Vježbajući ljubav na sebi, čovjek uči kako voljeti drugoga. Tek kada čovjek u svojoj nutrini vjeruje da je vrijedan, tada i partneru može pružiti pravu naklonost.

IZVORPrilika br. 1/2017.
Prethodni članakRAZGOVOR S HELENOM DRETAR KARIĆ, SREBRNOM PARAOLIMPIJKOM U STOLNOM TENISU »Bez Boga ne bih bila ni blizu onoga što sam danas«
Sljedeći članakVJERO(M)DOSTOJNO OD 1962. Vjernički portreti naslikani riječima