»Anđeoskoga papu« povjesničari će srednjovjekovlja prepoznati u posljednjem rimskom biskupu koji je izabran bez konklave, Celestinu V., a praznovjerci suvremenosti u nepoznatom svetcu kojega će prorečeni francuski kralj Henrik V. od Križa ustoličiti u Vatikanu. No uglavnom će podjednako previdjeti da je s duhovima na zemlji najviše posla imao prvi sveti otac. Kao i drugim apostolima, Isus je Šimunu udijelio vlast »nad nečistim dusima«, što ima objasniti naprednu demonologiju iznesenu u Petrovim poslanicama. No Krist je Petru uz vlast da ključevima kraljevstva driješi i veže na nebu i na zemlji povjerio i duhovno napasanje svojih ovaca. Možda je baš to pastirsko prvenstvo razlogom zašto je Petar uz iskustvo anđeoskoga oslobođenja iz biskupske ćelije i papinske samice doživio i dva đavolska napastovanja. Prvo od njih Gospodin je razotkrio riječima kojima je jednoć u pustinji odagnao samoga đavla: »Nosi se od mene, Sotono!«
Nikomu Krist nije uputio tako opore riječi kao učeniku koji mu je upućivao najuzvišenije riječi: »Ti si Krist, Sin Boga živoga! (…) Ti imaš riječi života vječnoga! Ti si svetac Božji! (…) S tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt! (…) Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada ne ću! (…) Ti znaš da te ljubim!« Unatoč potresnosti Isusovih riječi, činjenica da ih nije pratila zloduha manifestacija pogodovala je povijesnomu izostanku njihova umjetničkoga dočaravanja. Ali kao da je njihova naslovnika na umu imao jedan od začetnika gotičke minijature. Slikajući inicijal za Psalam 14 u Ingeborginu psaltiru, njegov je bezimeni majstor u zlatni nagovještaj trodimenzionalnosti posjeo čovjeka koji kani zaustiti bezbožne riječi došapnute od dvojice zloduha dok ga ispruženim prstom kori nebeski anđeo. Trojstvena numerička podudarnost nesporna je, no anđeoska je opomena i neosporiva: makar opsjedan, bezumnik se od nje posve snuždio.
Snužden od rastave svojih roditelja, mladi se grof Hugo od Valoisa razbaštinio i povukao u šumu Cerfroi. Francuski svetac skončao 1212. – malo nakon što je i Majstor Ingeborgina psaltira dokončao svoje remek-djelo – pola će stoljeća provesti u pustinjačkoj pokori prije negoli na vrata njegove ćelije pokuca čovjek s kojim će utemeljiti Red Presvetoga Trojstva i zarobljenika. Mnogo je toga oko reda trinitarijanaca bilo u znaku broja tri: sveti Feliks iz Valoisa i sveti Ivan de Matha tri su dana udvostručili molitve i postove da bi se po cičoj zimi otputili po odobrenje rimskoga biskupa Inocenta III. Redovnike nakane posve se posvetiti otkupu zarobljenih kršćana papa je primio »kao dva anđela od Boga«; no ako se te riječi i shvate metaforički, nema ništa metaforično u viđenju svetoga Srećka koji je na samotnoj molitvi jutarnje čuo gdje anđeli s Gospom pjevaju časoslov. Ta i nebeski žitelji u pitanjima bogoslužja slušaju – papu.
