»Daj mi piti!« zaiska Isus od Samarijanke. Bijaše to susret Isusa Božjega zaručnika i žene, predstavnice poganske Samarije. Žena je došla po vodu na zdenac, a Isus je bio žedan njezine vjere u spasenje. U tom susretu rađa se novi život u ženi grješnici koja je pomogla i svojim sumještanima upoznati Krista Spasitelja. Samarijanka je ostavila krčag za vodu i pozvala sumještane. Upoznali su novi odnos prema Bogu. Nije više važna ljudska tradicija, nego prihvaćanje Božje ljubavi. Važno je prihvatiti Otca nebeskoga i klanjati se Bogu »u duhu i istini«. To znači imati vjernu ljubav prema Bogu. »Bog je Duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju«, piše sv. Ivan. Bog kao Duh označava životnu i stvarateljsku energiju. Oni koji se klanjaju Bogu u duhu i istini, vjeruju Božjoj ljubavi. Kako je važan taj susret Isusa i Samarijanke. Od rođenja do smrti protječe ljudski život u susretima s drugima. Čovjek je društveno biće i nitko nije otok sam za sebe. Ima mjesta koja su posebno označena kao mjesta susreta. A to su često izvori, potoci, zdenci, čatrnje itd. U Starom zavjetu poznat je Jakovljev zdenac pod brdom Ebaligarizimom. Jakov i Mojsije našli su sebi djevojke za ženidbu na zdencu ili bunaru. Ta mjesta i događaji opjevani su u narodnoj pjesmi »Škripi đeram, ‘ko je na bunaru«. Đeram je poluga za vađenje vode iz zdenca. Goethe piše ep »Hermann und Dorothee« i u njemu opisuje idilu na zdencu. Franz Schubert je uglazbio narodnu pjesmu »Am Brunnen vor dem Tore – Lindenbaum«. Na zdencu bijaše početak velike ljubavi i sreće. Tu gdje je voda, tu je i izvor života. Nije bio slučajno taj susret Isusa sa Samarijankom na zdencu. U židovskoj simbolici zdenac predstavlja božanski zakon, a voda je ono što život daje. U Isusu je i božanski zakon i izvor žive vode koja struji u život vječni.
»Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom«, reče Isus Samarijanki. Taj izvor žive vode kao ljubav izvire iz čovjeka jer je prihvatio Krista kao odgovor za puninom života. Čovjek je prihvatio Božju ljubav. Ta Božja ljubav struji u čovjeku za život vječni. Voda je u mnogim vjerama simbol i izvor života. U Starom je zavjetu Bog izvor žive vode. Preko proroka Jeremije kori Izraelce: »Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive.« U Novom zavjetu prikazuje se Isus kao izvor žive vode: »izvorom one vode koja struji u život vječni«, piše sv. Ivan, i »ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje«. U vodi je tajna života od stvaranja do krštenja. U početku je Duh Sveti lebdio nad vodama i tada počinje stvaranje. Po krsnoj vodi postajemo djeca Božja. Krsna voda očišćuje čovjeka od istočnoga (iskonskoga) grijeha, preporađa ga za nadnaravni život i čini dionikom života u Bogu. U običnom životu voda je znak čišćenja, blagodati i života u pustinji. U Arabiji je voda skuplja od kruha i nafte. Nitko i ne zna prosuditi vrijednost vode ako nije bio u pustinji. Žeđ je strašna i to zna samo onaj tko je to iskusio. Židovi, šokirani životom u pustinji bez vode, zaboravili su da je Jahve s njima. I tada nastupa Jahve preko Mojsija koji udara štapom po pećini iz koje poteče voda da se narod napije. U evanđelju je opisan događaj susreta Isusa i žene Samarijanke – poganke na zdencu. Tu treba biti nešto važno za život žene koja je slobodnih nazora: imala je nekoliko muževa. Moralno je labilna. »Nema dlake na jeziku.« Nametljiva je i zajedljiva. Ali to ne smeta Isusu. Njemu je stalo do ženine vječnosti, do njezine duše da se promijeni u tom susretu.
»Sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta«, rekoše sumještani Samarijanki. »Oni iziđu iz grada te se upute k njemu«, kaže evanđelje. Došli su na poziv žene. Susret s Isusom mijenja život. Obnavlja vezu s istinom, puni smislom. Oči duše dobivaju nove poglede. Grješnica na zdencu postaje vjesnica radosti. Trči u selo i javlja susjedima da je srela proroka. Vrč vode postaje sredstvo novih spoznaja. U susretu na zdencu rađa se novi život u toj poganskoj grješnoj ženi. Isus je išao namjerno na taj zdenac, na taj susret s tom ženom. Tražio je da spasi izgubljeno. Isus traži svakoga čovjeka. Gospodin dolazi na mjesto čovjekove žeđi, boli. Želi pomoći u poteškoćama, u teškim danima. Isus ima živu vodu kao pravu i potpunu istinu koja je čovjeku potrebna. Tko iskusi Isusovu istinu, postaje Božji hram. Po osobnoj vjeri u Boga putuje se u život. Jedni drugima ljudi su vodiči prema Bogu, a ostalo je Božje. Treba tragati za svojim susretom s Kristom u korizmenim danima. Tako se u čovjeku može roditi novi život.
Alfred Nobel ostavio je 40 milijuna zlatnih franaka. Svake se godine daje pet nagrada u iznosu od 270 tisuća franaka. Krist je svima ostavio mnogo, mnogo više i vrjednije: riječ evanđelja, sakramente, svoga Duha. A najveća je nagrada da u svemu čovjek pripada Bogu. Valja tražiti susret s Kristom Spasiteljem i zamoliti ga za oproštenje i velikih i malih grijeha. On može i hoće oprostiti. Tako će čovjek postati izvorom vode za život vječni.
