Postoje situacije u kojima je teško odati nekomu priznanje zbog dobrote koju čini. Kao da je čovjek zaboravan iskazati zahvalnost ili riječima izreći tuđe zauzimanje. Svijet tako postaje prepun ljudi koji se sve češće pitaju: »Za koga da se žrtvujem? Zašto da se trudim?« Jednostavno, kada se izbjegne izricanje lijepih pohvalnih riječi, sve postaje dužnost koju valja izbjeći. Nije stoga neobično da je prorok Izaija primijetio koliko je važno zahvaliti Bogu. Pa Boga su Izraelci zaboravili i dok su hodali pustinjom! Brzo su smetnuli s uma i egipatsko ropstvo i prelazak preko Crvenoga mora. Sve bijaše u nekakvoj magli sjećanja koje je potisnuto jer se nije dovoljno jasno zahvalilo.
Kako da onda Izaija izrekne čežnju za Bogom? Potaknuo ih je rečenicom kojom upućuje na Boga: »Gle, ovo je Bog naš!« Ovo je Bog. Ovdje je Bog. Tu se nalazi Božje djelovanje. Na ovom je mjestu njegov otisak. Kako je samo važno i danas iskazati ta malena podsjećanja… Kada vjernik upućuje na Boga, pobudit će u srcu zahvalnost prema njemu. To su maleni trenutci poštovanja kada se prolazi pokraj crkve, kada se ustane na molitvu, kada se poštuje tuđa pobožnost, kada se prije spavanja sjeća svega što je bilo dobro u tom danu. Da, malene situacije u kojima se na iskren način izriče: »Ovo je Bog naš!«
Čim nestane privrženosti prema Božjim svetinjama, iskrenoga poštovanja Božje blizine u vlastitom životu, jasno je da čovjek počne padati u zaborav svega što bi o Bogu mislio. Isto kao kada se nakon rastanka s dragim osobama počne iz života uklanjati svaki spomen na njih: u početku su to slike na zidovima ili u mobitelu, kasnije darovi koji su čuvani u vitrinama, a na kraju ono najnevidljivije, a to je sjećanje u vlastitoj pameti. I sve započinje tako bezazleno, kao višak koji nije potreban da bi se održalo sjećanje, da bi na kraju sve iščeznulo iz života, pa tako i zahvalnost. »Ovo je Bog naš« jest zapovijed, nije samo upućivanje. Riječi »ovo je« može izreći onaj tko njeguje sjećanje, tko želi održati zahvalnost, tko želi nešto učiniti, tko ne odustaje od dobrote, tko nije pokvaren, tko se ne boji napora razmišljanja.
Čim se Bog zaboravi, u život se unose praznovjerja. Kaže Ivan Zlatousti u Drugoj uputi katekumenima: »A što reći za one koji koriste amajlije, a svoje glave i noge opasuju zlatnicima Aleksandra Makedonskog? Je li tu naša nada, recite mi, da nakon križa i smrti našeg Učitelja, svoje uzdanje u spasenje polažemo u kip grčkog kralja? Zar ne znaš kakav je rezultat postigao križ? Ukinuo je smrt, ugasio grijeh, učinio pakao beskorisnim, poništio moć đavla. Podigao je cijeli svijet, a ti da se ne ohrabriš na tome? Što bi ti bio vrijedan trpjeti, reci mi? Ne samo da uza se imaš razne amajlije, nego i bajalice koje ti u kuću dovode pijane i polupametne starice. Zar te nije sram, zar ne pocrveniš nakon takvih događanja? A kad ti mi izreknemo ove opomene i odvedemo ih, braniš se i kažeš da je žena kršćanka koja izgovara te bajalice i ne govori ništa osim Božjeg imena. Zato ih posebno ne podnosim i okrećem se od njih jer se koriste Božjim imenom kako bi ga narugali.«
Hoće li si vjernik dopustiti zaboravljanje Boga? Što će uslijediti ako se vjera drži privatnom stvarju, nečim što se stavlja pod tepih, odnosno pod stol kao što kaže Isus u evanđelju? Jednostavno, uvući će se situacije, osobe, navike koje će čovjeka samo zarobiti, a ne osposobiti ga da bude bolji. Kao što se obiteljski odnosi njeguju susretom, prisjećanjem, zajedničkim razgovorom, smijehom, opraštanjem, pomaganjem, tako se i odnos s Bogom njeguje zahvalnošću.
Prorok nije rečenicu ostavio nedovršenom. Nastavio je: »U njega se uzdasmo, on nas je spasio.« Evo odgovora! Malo više povjerenja u Boga, više onih trenutaka u kojima mu se daje prostora da djeluje, po kojima će se vjernik zaista i osjećati kao onaj koji je spašen, a još više oslobođen od raznih navika koje zarobljavaju. Tako se njeguje zahvalnost, tako se živim održava odnos s Bogom koji ostaje u ljudskoj blizini.
Gospodine, prepuni smo obveza zbog kojih Tebe često stavljamo na posljednja mjesta, ali nam nemoj dopustiti da nas zaborav dokrajči, nego nam pobudi zahvalnost zbog svoje prisutnosti u našem životu za vijeke vjekova. Amen.
