Prije ponešto godina, mislim upravo onoga jesenskog studenog kad su bile dvije vukovarske kolone, napisao sam zaredom u rubrici dva teksta jednako naslovljena: »Zapamtite Vukovar!« Zapravo, namjeravao sam u tom trenu i sve daljnje tekstove u rubrici zauvijek stavljati pod isti taj naslov, bez obzira pišem li o novim transrodnim ludostima, potrošačkoj groznici ili obiteljskim doskočicama na relaciji zet-punica! Urednici su me tada upozorili da to nije baš dobro jer novine ne trpe stara ponavljanja pa sam iz prozaičnih novinarskih razloga ipak odustao od duboko plemenite ideje »uvijek isti naslov«, nadahnute željom da se ne dogodi da itko, a osobito moja djeca i mladi – sluđeni od svega što u medijskom svijetu čuju, a u školi (ne)uče – zaborave Vukovar i istinu vezanu uz našu Hrvatsku.
Nekoć dvije vukovarske kolone, pa stadionska svastika i »bonus-bacanje« vijenca u Dunav, pa zabranjene teme i »brisanje« već javno izgovorene riječi, izložbe »delija-memorandumalija«, »ustaše« bez partizana i četnika, »prekidi« i otkazivanja zbivanja za koja nitko i nikad ne bi čuo bez toga… Što li sve još ne će smisliti samo da bi me omeli u cjelogodišnjem iščekivanju onoga jednoga jedinoga dana kad cijeli dan »pobožno« gledam televiziju?! A još malo, sasvim malo je do toga vukovarsko-škabrnjskog dana, kad se i na odnarođenoj televiziji začuje riječ istinita i prava, makar u onom trenu kad mikrofon stave pred hodače u tužnim kolonama, kad se začuje glas i pamćenje onih koji još traže svoje nestale, oplakuju poginule… Premda, čak da i toga nekim čudom ne bude, da čak i to nekako pritaje ili promijene – ja sam spreman! Tada, kada sam odustao od uvijek istoga naslova, pripremio sam se pa nasnimao vukovarske i škabrnjske materijale na CD-ove, USB-ove, na svekolike digitalne novotarije, i sve to još dodatno stavio na sve svoje ekrane. Imam snimaka za pet dana gledanja, svega onoga što nas pokušavaju natjerati da zaboravimo (ili nekim novim njihovim očima vidimo): vukovarskih svjedočanstava, izjava stradalnika, analiza stručnjaka vojnih i povijesnih, a posebice i ponajviše izvornih snimaka iz doba rata: »izbušena« vodotornja i do temelja sravnjena grada, kolone nesretnika praćenih hitom razularenog »progresivnog« petokrakog benda »o mesu i salati«… Imam to sve u pričuvi, ako – ne dogodilo se – dođe i taj dan da budem nezadovoljan TV programom na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. A i inače, da imam ako me unuci štogod upitaju vezano uz Domovinski rat i našu Hrvatsku, baš i jedino u tome ratu nastalu. Pa umjesto da im pričam i prepričavam, tumačim ovo ili ono što su (na)čuli, razuvjeravam u onom čime ih danas »šopaju« – posjest ću ih pred »svoju televiziju«, nastalu na snimkama one prave. Nek’ im to bude »kućna škola«, valjda će štogod naučiti… Hm, a možda ipak da svake godine u studenome napišem četiri kolumne s istim ponovljenim naslovom »Zapamtite Vukovar!«? Ili bar jednom godišnje, vidjet ću s mladim urednicima…
