Službena politika Vlade ne odustaje od mirovinske reforme te na zaobilazan način zakonskim prijedlogom o »pravu na rad do 68. godine« nastoji kompenzirati poraz svoje inicijative za povećanje starosne granice za mirovinu na 67 godina. Sindikalna pobjeda inicijative »67 je previše« potvrdila je što građani misle o mirovinskoj reformi. Prisiljena prihvatiti poraz, vladajuća politika nastoji poluistinama i netočnim usporedbama stvoriti privid skrbi za socijalni položaj starije populacije zaposlenika u dobi pred umirovljenjem. Zato se narodu nudi pravo na mirovinu svima i bez rada i bez staža u vidu »nacionalne mirovine«, a zatečenima u zaposlenju istodobno se nudi produženje prava na rad do 68. godine i povećanje mirovina za 20 posto.
U tom prijedlogu ne bi bilo ništa loše ni uznemirujuće da se pravo rada dopušta temeljem sporazuma između radnika i poslodavca, jer to je bilo i sada dopuštano, čak i bez ograničenja rada nakon 68. godine, dakle i duže. Zakon o radu to nije zabranjivao, a mirovinski je zakon čak i stimulirao produljenje rada, dopunskim povećanjem postotka mirovine (9 %) za rad do 70. godine. Dosadašnja pravna regulacija dopuštala je takav produžetak rada u starosti ili ponovno zaposlenje nakon umirovljenja, ali samo na temelju sporazuma između radnika i poslodavca, dakle uz uvjet postojanja obostranoga interesa.
No problem se pojavio s novim zakonskim prijedlogom koji to pravo rada do 68. godine života propisuje kao isključivo pravo radnika unatoč protivljenju poslodavca. Takav prijedlog zakona stavlja radnika u povlašteniji položaj nego što ga je imao do sada. Prividno se to čini prihvatljivo i humanije iako se u tom krije više nepravdi. Prije svega velik broj zanimanja ne može se obavljati uspješno niti može rad biti tržišno uspješan nakon 65. godine.
Zato poslodavci opravdano to doživljavaju kao nametnutu nepravdu i za to iznose valjane argumente, a posebice nemogućnost usklađivanja prijedloga izmjena postojećih desetak drugih zakona, primjerice zakona o radu, zdravstvenom osiguranju, zapošljavanju, najvišoj mirovini, međunarodnim konvencijama o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju te nizom drugih propisa.
Istina je da se neki od navedenih zakona radi usklađivanja s idejom »rad do 68.« mogu pokušati prilagoditi, ali valja upozoriti da će takvim parcijalnim prilagođavanjem ti propisi, uz postojeću kompliciranost i nejasnoće, postati još teže razumljivi za primjenu u praksi. S druge strane prijeti se načelom »da nepoznavanje propisa nikoga ne ispričava«, što znači da svatko odgovara za svoje neznanje propisa, čak i u slučaju da su oni zbog svoje nerazumljivosti najčešće neprovedivi u praksi. Tako se krivnja prebacuje na građanina kao pojedinca i na poslodavca.
Takvo stanje potvrđuju učestala najavljivanja ministara povodom pojava neprilagođenosti nekih propisa za rješavanje društvenih, gospodarskih ili političkih anomalija da će žurno mijenjati propise s ciljem njihova prilagođavanja ili tobožnjega usklađivanja s »europskim ili civilizacijskim standardima«. Nažalost sva takva obećanja, pa i nastojanja, više sliče na, narodski rečeno, »krpanje poderanih gaća«, koje unatoč stalnomu krpanju nikako ne mogu postati nove. Zato ni promjene tobožnjim reformama također ne mogu postati stvarne reforme. Ta je pojava, moglo bi ju se nazvati »bolest zakonomanije«, bolest naših političkih elita koje u strukturama vlasti stalno ponavljaju »grijehe struktura«, umjesto da se strukture zamijene.
Zakon o radu u članku 112. među osam razloga za prestanak ugovora o radu odnosno radnoga odnosa navodi tri razloga koji će biti uzrok sporova da ugovor prestaje, a to su »kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore«, »sporazum radnika i poslodavca« i »otkaz«. Najavljenom izmjenom razlog od 65 godina povisuje se na 68 godina života. To će prisiljavati poslodavce držati radnika u zaposlenju još tri godine iako je konkurentski neprilagođen i unatoč tomu što ima ispunjene uvjete starosti propisane za starosnu mirovinu. Te tri godine poslodavac ne će moći zaposliti mlađega produktivnijega radnika. Dakle oduzeta je mogućnost da se poslodavac i radnik sporazumiju o daljnjem radu nakon 65. godine ako je to u njihovu zajedničkom interesu. Eventualni pokušaj raskida ugovora o radu »sporazumom radnika i poslodavca« u pravilu će radnik odbijati jer mu se produljenjem prava rada do 68. godine nudi mogućnost ostvarivanja veće mirovine čak do 20 posto. Međutim nitko ne upozorava na ograničenja visine mirovine posebnim Zakonom o najvišoj mirovini…
Ako poslodavac primijeni pravo davanja »jednostranoga otkaza«, mora za to imati opravdane razloge ili će biti natjeran na sudski postupak, koji će vjerojatno izgubiti, pa će morati ipak sve plaćati do radnikove 68. godine i uz obvezu plaćanja otpremnine. Zato nije jasno zašto se pomiče granica starosti sa 65 na 68 godina i time onemogućuje nastavak rada samo s uzajamnim sporazumom poslodavca i radnika. Ipak pozadina takvoga pristupa možda je ipak razumljiva s obzirom na to da je predizborna godina. Naime, produljenjem isključivoga prava radnika na rad do 68. godine najviše će se koristiti zanimanja »s olovkom«, a najmanje zanimanja »s lopatom«. Druga štetna posljedica bit će zakočeno novo zapošljavanje mlađih i zaustavljena smjena generacija, što će pogodovati iseljavanju. Moguć poticaj za takvu izmjenu jest i činjenica da rukovodeća, pomalo ostarjela struktura u administracijama, posebice upravnim i državnim tijelima, štiti sebe od otkaza nakon izbornih smjena.
