ZAŠTO NEKI SVEĆENICI »ZABRANJUJU« PRIČEST? Kašnjenje na misu i pričest

Snimio: B. Čović

Vjernik sam, i to praktični, i član sam župne zajednice jedne zagrebačke župe. S obitelji redovito sudjelujem na misnim slavljima, kako nedjeljama tako i zapovjedanim blagdanima, a po mogućnosti priključim(o) se i župnim hodočašćima i nekim drugim aktivnostima u župi. Kad mi se pruži prilika, rado odem na misu i tijekom radnoga tjedna, i to nakon posla. No kako je oko crkve kad dolazim s posla dosta teško pronaći parkirno mjesto, dogodi se da ponekad i zakasnim na početak mise. I to uz sav moj trud i nastojanje da ipak dođem na vrijeme. No s oltara svećenik – kao da prati nas koji zakasnimo – upozori da »oni koji su zakasnili ne pristupaju pričesti«. Iskreno, poslušam ga i ne idem na pričest jer mi je neugodno nakon takvoga »špotanja«. Ali tu njegovu opomenu prihvatim s velikom tugom jer mi je pričest doista važna, a mislim da je jednako tako važna i drugim vjernicima. Znam da ste već pisali o onima koji kasne na misu i o tome smiju li pristupiti pričesti, ali me ipak zanima nije li takvo upozorenje previše rigidno? Znam da ni drugi vjernici, ni ja, ne bismo otišli na pričest da dođemo jako kasno, da propustimo bitne dijelove, ali se pitam: Tko o tome odlučuje? Što je »dovoljno rano«, a što je »prekasno«? Može li svećenik »zabraniti« pričest?

Čitatelj, Zagreb

»Najispravniji« odgovor (ako takav postoji) na ovo Vaše pismo s jedne bi strane bio: na misu bi bilo dobro doći i nešto ranije, a ne u posljednji čas, kako bismo se sabrali i prije mise i kako bismo se pripremili na euharistijsko slavlje. No s druge strane, svjesni smo i problema o kojem pišete i vjerujemo da ipak ne kasnite na misu redovito, nego samo onda kada su Vam prometne prilike doista nepovoljne. Istodobno – premda ćete reći da smo možda i kontradiktorni – razumijemo i svećenike koji upozoravaju na kašnjenje i na svetost čina pričešćivanja.

Kako podsjećate u svom pitanju, o ovoj smo temi već (više puta) pisali, ali se isto pitanje s istom poteškoćom i problemom ipak opetovano ponavlja. I ranije smo, kao i sada, isticali da načelno savjesno vodimo računa o mnogim ovozemaljskim stvarima, pa onda i o odnosu prema točnom dolasku i nekašnjenju na susrete s prijateljima i rodbinom, da ne kasnimo ni na posao ni u kazalište, na koncerte ili u kino. A misa nam – kao što je vidljivo i iz Vašega lijepoga pisma – znači još i više, a pričest – daleko više. Zato ponavljamo da je euharistija i sudjelovanje na misi dosita vrhunac crkvenoga i vjerničkoga života i da mora imati posebno mjesto u srcu svakoga vjernika. U Vašem srcu zasigurno ima i čini nam se da se Vi prema misi i pričesti odnosite s poštovanjem, kao što ste s poštovanjem (premda i s tugom, kako pišete) prihvatili savjet svećenika da oni koji kasne na misu ne idu na pričest. Možda svećenik čak i nije mislio na Vas, možda primjećuje da netko drugi redovito kasni (a pretpostavlja ili zna da za to nema razloga), pa ga je na taj način – obraćajući se svima, a ne prozivajući samo njega – htio bratski i vjernički upozoriti da takvo ponašanje ne smije postati praksa ni navika jer bi mogla biti riječ i o nepoštivanju svetih otajstava.

Smije li se onda uopće kasniti na misu svagdana i pristupiti pričesti? Da, smije, jer valjanost pričesti ne ovisi o onome tko je zakasnio, nego se kod njega postavlja samo pitanje je li se pripremio za pričest. Opširniji odgovor možete pročitati i u ranije citiranom »Živom vrelu« u kojem se među ostalim ističe da pitanje o »nužnom dijelu mise, na koje­m je potrebno sudjelovati da bi se na dosto­jan (ili ‘valjan’) način moglo pristupiti pričesti, ne može pronaći jednoznačan i precizan odgovor, jer slavlje euharistije ima biti promatrano u njegovoj cjelovitosti i logici obrednoga ritma – od okupljanja zajednice do njezina poslanja nakon slavlja«. »Vrijedno je spomenuti da su ne­ki stari (predsaborski) priručnici moralne teolo­gije, u poglavljima o bogoštovnom moralu, na postavljeno pitanje pokušali naći precizan odgo­vor prema kojem je za valjano pristupanje pri­česti bilo potrebno sudjelovati na misi ‘barem od prikazanja’ (offertorium), a što danas nazi­vamo pripravom darova ili početkom euharistijske službe.« No dalje se u tekstu navodi da takav govor ipak »ne može biti zadovoljavajući za novi eklezijalni kontekst u kojem je slavlje euharistije na znatno vidljiviji način oblikovano kao ‘čin Crkve’, tražeći od zajed­nice djelatno udioništvo u čitavom slavlju«, a pričest »nije izdvojena iz slavlja i njegova obrednoga ritma, ali ni iz zajedništva u kojem se liturgija slavi«, pa onda i »nije moguće poduprijeti bilo ko­je određivanje ‘krajnjih granica’ u redu mise, u vidu preciziranja ‘nužnoga dijela’ na kojemu bi bilo ‘dovoljno’ sudjelovati za valjan pristup pri­česti«. Zato bi »razumnije bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudje­lovanje na čitavom slavlju, te o nedjeljnoj litur­giji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euharistijom, nego i ‘Kristovim mističnim tijelom’, Crkvom«. »U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti.« U »Živom vrelu« na kraju se navodi da se »vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavom slavlju, ili barem u njegovu najvećem dijelu, savjetuje da nađu načina kako sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način sla­ve Dan Gospodnji«. Dakle to vrijedi za nedjeljnu i blagdansku misu koja je obvezna, a veća je poteškoća s vjernicima koji »redovito kasne« na nedjeljnu euharistiju. »Njima je potrebno vi­še govoriti o smislu i značenju slavlja negoli o uvjetima za ‘valjanu’ pričest.«

IZVORGlas Koncila br. 26/2019.
Prethodni članakVJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI: MARIJETA MARTIĆ »Želim svjedočiti mladima da se s Bogom može sve«
Sljedeći članakKAKO JE U SAD-u ROĐENA EKOLOŠKA SVIJEST Cuyahoga – rijeka koja gori