O ČEMU OVISI VALJANOST PRIČESTI? Smije li se zakasniti na misu i ići na pričest?

Foto: Shutterstock

Papa Franjo održao je cijeli niz kateheza o euharistiji. Dobro je i potrebno još više upoznati važnost i vrijednost mise za život vjernika. Ponekad primjećujem nešto što mi smeta. Može se primijetiti vjernike koji na misu dolaze sa zakašnjenjem i onda »posve normalno« idu na pričest. Moram napomenuti da nije ovdje riječ o kašnjenju u trajanju od dvije do tri minute, nego o kašnjenju po deset, petnaest, pa i dvadeset i više minuta. Također, ima slučajeva da prigodom posjeta turističkih grupa nekoj crkvi pojedinci iz tih skupina otiđu na pričest (a prethodno nisu bili na cijeloj misi, nego su došli pri kraju, kada je već bila pričest).

Ne osuđujem, ali imam dojam da je rašireno mišljenje da se može na pričest iako se ne sudjeluje na cijeloj euharistiji. Misno je slavlje cjelina i nije dobro svojevoljno odabirati što mi u misi više odgovara ili ne odgovara.

Čitatelj Marijan

Slažemo se s Vama da je euharistija i sudjelovanje na misi doista vrhunac crkvenoga života i da ona mora imati posebno mjesto u srcu svakoga vjernika. Zato bi se svatko i trebao prema misi odnositi s dubokim poštovanjem, pa i daleko više nego s nekim drugim događajima iz života za koje pokazujemo brigu. Na primjer, na posao ne kasnimo (i ne smijemo kasniti), na nastavu u školi ili predavanja na fakultetu ne kasnimo (i ne smijemo kasniti), na poslovne sastanke odlazimo čak i ranije, kako bismo ostavili dobar dojam i iskazali poštovanje prema svomu sugovorniku. A kada je riječ o misi, onda se dogodi da kasnimo. Neki čak i iz »navike«, jer »na misu se uvijek stigne«, jer nas »dragi Isus uvijek čeka«. I doista, to je tako, i nije potrebno »dramatizirati« ako nam se ponekad dogodi da nehotice i zakasnimo. No stvarati si naviku i kašnjenje pretvarati u »običaj« duboko je pogrješno stajalište koje treba mijenjati jer je euharistijsko slavlje vrhunac dana Gospodnjega koji započinje znakom križa i završava otpustom. Zato naši biskupi u »Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« pozivaju i ističu da je i za uvođenje u slavlje euharistije potrebno primjereno odgajati »djecu, mlade i odrasle« kako bi živjeli »duboku liturgijsku duhovnost jer je liturgija Crkve (…) povlašteni izvor kršćanske svetosti«, a »smirenom i dostojanstvenom slavlju euharistije« potrebna je i dolična priprava: »Tko želi primiti presvetu euharistiju neka se barem sat vremena prije pričesti uzdrži od bilo kakvoga jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek« (br. 102). Već je i to dovoljan poticaj svakomu vjerniku da si osvijesti kako je potrebno uzeti si vremena, doći na misu ranije i duhovno se u molitvi pripremiti za slavlje, a tijekom mise za primanje euharistije za koje se očekuje i dostojanstveno držanje i raspoloženje tijela jer je riječ o susretu s Gospodinom Isusom u sakramentu: »Držanje tijela (kretanje, odjeća) izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka kada Krist biva naš gost« (br. 102), citiraju biskupi Katekizam Katoličke Crkve (br. 1387).

Je li onda uopće dopušteno kasniti na misu i ići na pričest? Moguće je jer valjanost pričesti ne ovisi o onome tko je zakasnio, nego se kod njega postavlja samo pitanje je li se za pričest pripremio. Opširniji odgovor možete pročitati u »Živom vrelu« u kojem se među ostalim ističe da pitanje o »nužnom dijelu mise, na koje­m je potrebno sudjelovati da bi se na dosto­jan (ili ‘valjan’) način moglo pristupiti pričesti, ne može pronaći jednoznačan i precizan odgo­vor jer slavlje euharistije ima biti promatrano u njegovoj cjelovitosti i logici obrednoga ritma – od okupljanja zajednice do njezina poslanja nakon slavlja«. »Vrijedno je spomenuti da su ne­ki stari (predsaborski) priručnici moralne teolo­gije, u poglavljima o bogoštovnome moralu, na postavljeno pitanje pokušali naći precizan odgo­vor prema kojemu je za valjano pristupanje pri­česti bilo potrebno sudjelovati na misi ‘barem od prikazanja’ (offertorium), a što danas nazi­vamo pripravom darova ili početkom euharistijske službe.«

Takav govor ipak, ističe se u »Živom vrelu«, »ne može biti zadovoljavajući za novi eklezijalni kontekst u kojemu je slavlje euharistije na znatno vidljiviji način oblikovano kao ‘čin Crkve’, tražeći od zajed­nice djelatno udioništvo u čitavom slavlju«. »Pri­čest nije izdvojena iz slavlja i njegova obrednoga ritma, ali ni iz zajedništva u kojemu se liturgija slavi. Zbog toga nije moguće poduprijeti bilo ko­je određivanje ‘krajnjih granica’ u redu mise, u vidu preciziranja ‘nužnoga dijela’ na kojemu bi bilo ‘dovoljno’ sudjelovati za valjan pristup pri­česti. Pojedini svećenici govore da bi navještaj evanđelja bio ‘granica’ iza koje ne bi imalo smi­sla priključenje slavlju zajednice, ali svako takvo određivanje prijeti krivim razumijevanjem sa­moga slavlja, a pojedince može, na neželjen na­čin, voditi k zadovoljenju minimalnim oblikom sudjelovanja na misi. Razumnije bi bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudje­lovanje na čitavom slavlju, te o nedjeljnoj litur­giji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euharistijom, nego i ‘Kristovim mističnim tijelom’, Crkvom. U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti.« Na kraju se u »Živom vrelu« navodi da se »vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način sla­ve Dan Gospodnji. Veću poteškoću predstavljaju, ipak, oni vjernici koji ‘redovito kasne’ na nedjeljnu euharistiju. Njima je potrebno vi­še govoriti o smislu i značenju slavlja negoli o uvjetima za ‘valjanu’ pričest.«

IZVORGlas Koncila br. 19/2018.
Prethodni članakMAJKE UVIJEK ZASLUŽUJU LJUBAV I POŠTOVANJE Božji dar koji treba cijeniti
Sljedeći članakREAKCIJA KOJA NAŽALOST IZNENAĐUJE Problem otpadnih voda je (ne)rješiv