ZAŠTO SE PODCJENJUJE ZAHVALNOST Zahvalnost je zajedništvo

Foto: Siciliani-Gennari/SIR

U užurbanosti i komoditetu čovjek zaboravi zahvaljivati, a manje tražiti. Zahvaljivanje je duh gostoprimstva, pomaganja, ustvari duh radosti i pune ljubavi. Zahvaljivanje je zajedništvo.

Čovjek često u svojoj nemoći i egocentričnosti zaboravi pogledati onaj svijet koji čine ljudi oko njega, bolesni, izbjegli, beskućnici. Sve više se čovjek zaodjene u komociju vlastitoga sebe, precizno procijenivši kud i kako, ali samo u traženju. Ponekad se čovjek u traženju izgubi. Počevši od sebe, pomno osluškuje ona stanja kad ga boli glava, kad mu baš nije dobro, kad je slomljen od dnevnoga ritma, od gužve na cesti, od »krivo nasađenoga« šefa. Iz takvoga stanja muči ga nespretan komentar, kad misli da je u pravu, kad misli da mu je stav ispravan. Drukčiji je pored njega i treba ga shvatiti, jer nije čovjek pojedinac »mjera stvari«.

U egoizam se čovjek zatvara kad ne prihvaća ispruženu ruku drugoga i ne prepoznaje poniznost i kajanje za izgovorene riječi koje su nekoga povrijedile, za riječi koje su ostavile rane, kojima jednostavno ne daje da zarastu. Kršćanin treba bez kompromisa krenuti za Isusom. To nije lako bez čvrste odluke koje treba neprestance obnavljati.

Isus ne želi samo obećanja, prazne ili naučene riječi. On ne želi pseudosljedbenike ili glumce. Najviše je boravio u društvu običnih, najjednostavnijih ljudi. Prvo se objavio pastirima, bio je u društvu ribara, poljoprivrednika, anonimnih i nepoznatih. Provocirao je farizeje i pismoznance, učene ljude svoga vremena. Raspravljao, govorio u prispodobama, svi su ga razumjeli. Svoje apostole sam je odabrao, od ribara do liječnika, ali odane i čista srca, spremne ostaviti sve da bi njega slijedili. Mnoštvo ga je uvijek slijedilo, od rođenja do slavnoga ulaska u Jeruzalem i ponovno na Golgotu, na križ. Slijedili su ga odbačeni, obilježeni, prostitutke, carinici, bogataši, vojnici. Svi oni koje je dotaknula njegova ljubav, oni kojima je srce bilo otvoreno, u kojem je bilo mjesta za traženje, ali i za zahvaljivanje.

Ići za Isusom obvezuje pružiti ruke, otvoriti srce, pokrenuti ljubav, zagrliti, ohrabriti, dati, ako ništa drugo onda osmijeh koji je besplatan uz toplu riječ. Hvala je velika riječ. Tako je jednostavna, neopterećena, ali traži da se svaki dan ide s Isusom, jer to je jamstvo ispunjena života, sigurnosti, usmjerena pogleda prema gore. Tereti života postaju lakši kad je On ispred.

Blago blaženima, čista srca, jer će Boga gledati, slijediti, učiti da zaborave na sebe. Čovjek je pozvan učiti da druge učini većima od sebe, da plače s tužnima, veseli se s onima koji se raduju. Slijediti Isusa je izbor i životna odluka za promjenu, za ispunjenost i slobodu. Zahvalnost je sloboda, ako je iz srca i vjere.

IZVORGlas Koncila br. 30/2018.
Prethodni članakSINDIKATI I REFORMA MIROVINSKOGA Bitni promašaji reforme
Sljedeći članakPROF. STANKO TENŠEK Promicatelj hrvatskih i francuskih velikana