ZAŠTO SU U KRIZI MIROVINSKI FONDOVI Kakve su sve posljedice kriza?

Snimio: B. Čović

Zašto u Hrvatskoj stalno prijete krize na brojnim područjima? Za krizna stanja u pojedinoj državi najveću odgovornost snosi njezina politička nomenklatura, a najmanje građani. Danas Hrvatsku obilježavaju naizmjenično razne krize. Posljednje upokojenje naših brodogradilišta i njihovih pratećih gospodarstava i obrta ugrozit će život dvadesetak tisuća obitelji, dobro je okarakterizirao i objasnio ekonomski analitičar dr. Branimir Lokin u Glasu Koncila od 4. ožujka 2019. Nažalost u ostalim javnim medijima nema objavljenih takvih istina, nego se javnosti nudi samo službena »istina«.

S velikom smo nadom dočekali ostvarenje vlastite države i podnijeli rat, a nakon toga počeli podanički srljati u umjetno stvorene krize viška zaposlenih koje se tjeralo u mirovine uz povlaštene dokupe mirovinskoga staža, ali i prijetnjom da će zbog kasnijega odlaska u mirovinu sve teže ispunjavati uvjete, s tim da su mirovine postajale sve manje. Ljudi su se spašavali i odlascima u invalidske mirovine, što je imalo za posljedicu masovnu pojavu korupcije za utvrđivanje invalidnosti. Prihodi od doprinosa za mirovinsko od zaposlenih postajali su sve manji, a izdatci za isplatu mirovina sve veći. Tako su bile stimulirane krize u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju. Državna je politika taj proces stimulirala uz opravdanje žurne privatizacije, odnosno tranzicije u kapitalizam. Sredinom devedesetih, odmah nakon rata, krenulo se u reformu mirovinskoga osiguranja, ali nekritički i bez analiziranja postignute razine prava. Napadalo se prije svega načela solidarnosti i uzajamnosti, koja su prevladavala kao temeljna načela mirovinskoga osiguranja u Europi, a bila su ujedno temeljna načela katoličkoga socijalnoga nauka.

Naturani su pogledi i stajališta Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda, s temeljnom političkom porukom da javni mirovinski i zdravstveni sustavi trebaju oslabjeti, a njihovu dotadašnju ulogu trebaju preuzimati privatni mirovinski i zdravstveni fondovi, koji će poslovati na tržišnim načelima.

Naturani su pogledi i stajališta Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda, s temeljnom političkom porukom da javni mirovinski i zdravstveni sustavi trebaju oslabjeti, a njihovu dotadašnju ulogu trebaju preuzimati privatni mirovinski i zdravstveni fondovi, koji će poslovati na tržišnim načelima. Iz toga proizlazi dalje da prava treba osiguravati uz pomoć režima obvezatne štednje, kojom će raspolagati posebni fondovi investirajući tu štednju u profitabilne poslove, iz čije će se dobiti isplaćivati mirovine ili plaćati zdravstvene usluge. Zanemarivana je činjenica da su mirovinska i zdravstvena prava temeljna ljudska prava i ne mogu niti smiju biti isključivo financirana na tržišnim načelima. Dakle, država se maksimalno oslobađa odgovornosti i daje samo skromnu garanciju za sigurnost i potporu starijim osobama, i to samo pod uvjetom da nemaju drugih sredstava za život. Kod takvih se sustava polazi od dvije pogrješne pretpostavke. Prema jednoj takav kapitaliziran sustav mirovina trebao bi povećati ukupnu štednju s kojom će se moći poticati produktivna ulaganja, tj. povećati gospodarski rast. Prema drugoj pretpostavci konkurencija između više raznih fondova i neovisnost u odnosu na eventualnu intervenciju državne vlasti trebala bi učiniti takav sustav učinkovitijim od onoga kojim upravlja država. Osnovna je poruka bila da su sustavi javnih mirovina u globalu doživjeli neuspjeh kako u socijalnom tako i u ekonomskom području, pa i u razvijenim zemljama, što nije točno. Poznato je da mnogi javni sustavi mirovina u industrijski razvijenim zemljama uspijevaju smanjivati siromaštvo starijih osoba i osiguravaju mirovine i druga mirovinska prava tako da prate i rast plaća i rast troškova života, uz niske administrativne troškove, čak osjetno niže od troškova privatnih sustava (npr. Njemačka). Isto je tako poznato da privatni fondovi posluju po principima tržišne dobiti tako da ulažu prisilnu štednju osiguranika u poslove, što u sebi nosi i rizik promašenoga investiranja, a s time i rizik gubitka, koji u krajnjoj posljedici snosi osiguranik kao budući umirovljenik. Opće je pravilo rizičnoga poslovanja da je dobit to veća što je veći rizik, ali je isto tako i veća mogućnost bankrota, dakle nesigurnost mirovine.

Postavlja se i pitanje mogu li nacionalne ekonomije prihvaćati sve rizične investicije, kao i mogu li se uvijek naći prikladni projekti u koje će se ulagati sredstva. Ako se ne nađe u vlastitoj zemlji, kapital će odlaziti dalje, što je i normalno. No ako se investira drugdje, tj. negdje u svijetu, postavlja se pitanje gdje će mladi naraštaji dobivati zaposlenje. Vjerojatno će i oni odlaziti »trbuhom za kruhom«, što se danas i događa. Postavlja se pitanje gdje je hrvatski državljanin kao pojedinac, gdje je njegova socijalna sigurnost i dostojanstvo ili pravo da živi i radi u svojem zavičaju? Na to se ipak nije smije zaboraviti.

Ovakav pristup reformama kakav je započela Hrvatska u sebi sadrži temeljnu pogrješku: ako netko ulaganjem u rizik puno dobiva, netko mora i gubiti. Dakle, osiguranici u nekim privatnim fondovima trebali bi prolaziti dobro, a u nekima biti oštećeni. Nitko se ne pita što je s posljedicama oštećenih. Država ne smije dopuštati da se oštećene ostavlja obespravljene i gladne. Država kao društvena, socijalna i politička organizacija treba na sve to misliti. Zato se ne bi smjelo olako i bez prosudbe svih okolnosti i mogućnosti odustajati od javnih fondova kao temelja socijalne sigurnosti. Nažalost to se reformama zanemaruje, a posljedice su demografska kriza i iseljavanje, što sve zajedno potencira posebnu trajnu krizu, a to je »kriza starenja«.

IZVORGlas Koncila br. 11/2019.
Prethodni članakMJESECI U MOLITVI Ožujak je za… svetoga Josipa!
Sljedeći članakKAKO VRATITI BOGA U SREDIŠTE? Otac koji vidi u tajnosti