Na početku predsinodskoga pripravnoga susreta mladih, održanoga od 19. do 24. ožujka u Rimu, papa Franjo je čitavo prijepodne proveo s tristotinjak okupljenih mladih (ako se pribroje oni koji su sudjelovali preko internetskih platforma, broj sudionika prešao je 15 tisuća). Jedna od glavnih Papinih poruka mladima bila je da slobodno govore, kako bi Biskupska sinoda, koja će se najesen održati na temu »Mladi, vjera i razlučivanje poziva«, imala pred sobom realan svijet mladih, njihove stvarne izazove, poteškoće i nade, kao i stvarne »točke« na kojima ih može dodirnuti, doći do njih. Mladi sudionici očito su poslušali Papu. Posebno to dolazi do izražaja u trećem i posljednjem dijelu završnoga dokumenta, pod naslovom »Odgojno i pastoralno djelovanje Crkve«, gdje mladi pred Crkvu iznose svoja viđenja i očekivanja.
Treći dio dokumenta započinje općim zahtjevom: »Današnji mladi žude za autentičnom Crkvom. Time želimo izraziti, na poseban način crkvenoj hijerarhiji, naš zahtjev za transparentnom, otvorenom, poštenom, pozivajućom, komunikativnom, dostupnom, radosnom i interaktivnom zajednicom.« Mladi odmah prelaze na ono u čemu očito vide najveće prijetnje autentičnosti. »Vjerodostojna Crkva upravo je ona koja se ne boji pokazati ranjivom. Stoga bi Crkva trebala biti revna i iskrena u priznavanju svojih prošlih i sadašnjih pogrješaka, predstavljajući se kao ona koja je sastavljena od osoba kadrih pogriješiti i pokazati nerazumijevanje. Među tim pogrješkama treba spomenuti razne slučajeve spolne zloporabe i loše upravljanje bogatstvima i moću. Crkva bi trebala nastaviti jačati nultu toleranciju unutar svojih institucija te tako, priznajući se poniznom i ljudskom, povećavati svoju vjerodostojnost i sposobnost ulaženja u empatiju sa svim mladima svijeta. Takvo bi stajalište Crkve već bilo velika razlika u odnosu na one institucije i vlasti prema kojima današnji mladi, u većini slučajeva, ne gaje više nikakvo povjerenje«, kaže se u završnom dokumentu.
Ono što posebno u Crkvi privlači pozornost mladih jest »njezina ukorijenjenost u Kristu«. »Krist je, uistinu, ona Istina koja Crkvu čini drugačijom od bilo koje svjetovne skupine u kojoj bi se oni mogli identificirati«, napomenuli su mladi i odmah potom jasno poručili: »Tražimo od Crkve da i dalje priopćava Istinu pod vodstvom Duha Svetoga.« Mladi su u završnom dokumentu od Crkve također zatražili da tu svoju poruku priopćava »modernim sredstvima komunikacije i izražavanja«; da odgovori koji se daju mladima ne budu »razvodnjeni ili unaprijed pripremljeni«. »Mi, mladi Crkve, tražimo od svojih voditelja da konkretnim riječima govore o neugodnim temama, kao što su homoseksualnost i rasprava o rodu (‘gender’), o kojima mladi već slobodno raspravljaju bez ikakve zabrane«, kaže se također.
Mladi također zahtijevaju dijalog sa svijetom znanosti budući da mnogi njihovi vršnjaci Crkvu smatraju »protuznanstvenom«. Osim toga, znanost je u stanju »osvijetliti ljepotu stvorenja«. »U tom smislu, Crkva bi se trebala skrbiti i za teme okoliša, posebno za problem onečišćenja. Također želimo vidjeti solidarnu Crkvu, ispruženu prema onima koji se bore na periferijama, prema progonjenima i siromašnima. Privlačna Crkva nužno mora biti Crkva odnosa«, kaže se u završnom dokumentu.
Već je u dosadašnjem prikazu istaknuto uvjerenje mladih da i oni mogu preuzeti uloge vodstva, uključujući i mlade žene. U završnom dijelu dokumenta ponovo se spominje taj zahtjev, uz napomenu da te uloge »trebaju biti utvrđene u župama, biskupijama, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, čak i na razini komisija u Vatikanu«. U tom se kontekstu spominje i potreba za prikladnom formacijom za takve uloge.
U tom dijelu, pod podnaslovom »Mladi protagonisti«, također se kaže: »Također želimo biti radosna i oduševljena prisutnost, kao i misionari, u Crkvi. Osim toga snažno izražavamo želju za istaknutim kreativnim glasom. Ta kreativnost pronalazi svoj prirodni izričaj u glazbi, u liturgiji, u umjetnostima. Nažalost, danas su ti aspekti neizražen potencijal budući da na kreativnoj strani Crkve često prevladavaju njezini stariji članovi. Teži se prema zajednicama u kojima mladi zajednički dijele svoje borbe i u kojima jedni drugima mogu biti svjedoci. Iako se na mnogim mjestima to već događa uz pomoć laičkih inicijativa, ipak je potrebna veća potpora, kako na institucionalnoj tako i na financijskoj razini. Mladi u Crkvi žele imati stav izlaska. Mlade zanimaju političke, građanske i humanitarne aktivnosti. Kao katolici, žele biti aktivni u javnoj sferi za boljitak zajedničkoga društva. U svim tim inicijativama mladi žele biti praćeni i uzeti zaozbiljno kao odgovorni članovi Crkve.«
»Želimo da nam Crkva iziđe ususret na različitim mjestima na kojima je malo ili nije nimalo prisutna«, započinje dokument u br. 13. Tu se spominju »novi putovi« kako bi se susrelo osobe »baš ondje gdje jesu, na mjestima koja su im bliska i gdje se općenito socijaliziraju: barovi, kavane, parkovi, športske dvorane, stadioni i bilo koje drugo središte kulturnoga ili društvenoga okupljanja«. Spominju se i »manje dostupni prostori, kao što su vojna okružja, radni prostor i seoska područja«. »No isto je tako važno da svjetlo vjere dopre do mjesta nesreće kao što su sirotišta, bolnice, periferije, ratne zone, zatvori, zajednice za liječenje i četvrti s crvenim svjetiljkama«, kaže se u dokumentu. Mladi su pohvalili brojne škole i sveučilišta u kojima Crkva već susreće mlade, istaknuvši da se »resursi nikada ne rasipaju ako se investiraju na tom polju«.
»Mnogi su od nas već vjerni članovi župnih zajednica ili članovi različitih ustanova, udruga i organizacija unutar Crkve. Podržavati one koji se već zauzimaju u tim okružjima imperativ je za crkvenu zajednicu, kako bi oni (ti mladi) bili jačani i nadahnjivani u svom poslanju evangelizacije svijeta«, kaže se u dokumentu. O tome da je svijet novih tehnologija i novih medija njihov svijet mladi su se izjasnili već ranije u dokumentu. Sada pak društvene medije i virtualne prostore ubrajaju u »mjesta« na kojima žele prisutnost Crkve. »Ukratko, željeli bismo da nas se susreće ondje gdje jesmo – intelektualno, emotivno, duhovno, društveno i tjelesno«, zaključuju mladi.
Vrlo se, u crkvenom smislu, zrelo doimlje razmišljanje mladih u točki 14, gdje govore o inicijativama koje u Crkvi treba jačati. »Žudimo za iskustvima koja mogu stvarno jačati naš odnos s Isusom, djelotvornim inicijativama koje daju iskustvo Boga. Stoga posebno cijenimo iskustva koja nam omogućuju razumjeti sakramente, molitvu i liturgiju… Sakramenti za nas imaju snažnu vrijednost te želimo razvijati dublji osjećaj za njihovo značenje u našim životima. To vrijedi za pripravu za brak, za sakrament pomirenja, za pripravu za krštenje djece i sl. Zbog nedostatka jasnoga i privlačnoga predstavljanja onoga što sakramenti uistinu daju neki ih od nas primaju a da ih ne znaju prikladno vrjednovati«, kažu mladi u dokumentu.
Potom navode čitav niz »plodnih inicijativa« koje već odavno postoje, od svjetskih dana mladih preko raznih duhovnih, formativnih i športskih susreta pa do pokreta i udruga unutar Crkve. Ističu vrijednost velikih okupljanja, ali i »malih lokalnih skupina«, s kojima se među ostalim lakše prebrodi raskorak između velikih događaja i redovitoga župnoga života. One su »vrlo važne u zemljama u kojima su kršćani slabo prihvaćeni«. Različite inicijative »mogu upotpunjavati jedna drugu«. Tu je i zahtjev: »Crkva bi trebala jačati inicijative koje idu za suzbijanjem trgovine ljudskim bićima i prisilne migracije, kao i trgovine drogama, koja je posebno hitna tema u Južnoj Americi.«
U posljednjoj 15. točki mladi sudionici skupa u Rimu preporučuju sredstva kojima bi se Crkva po njihovu mišljenju trebala (više) koristiti. Pritom izražavaju svijest o velikoj različitosti unutar Crkve: neki su skloniji »vatri« karizmatskih pokreta, drugi tihomu razmatranju i/ili liturgijskoj tradiciji. »Sve je to korisno kao pomoć da bi se molilo na različite načine«, kaže se u dokumentu. Izvan Crkve mnogi mladi žive površnu duhovnost, »no Crkva bi mogla stupiti u odnos s njima pomoću prikladnih sredstava«, kaže se u završnom dokumentu.
Prvo sredstvo koje mladi ističu jesu »multimedijski sadržaji«, tema koja je više puta bila dotaknuta u završnom dokumentu. Zanimljiv su prijedlog takozvane »subotnje godine«. »Vremenska razdoblja provedena u služenju s karitativnim pokretima i udrugama pružaju mladima misijsko iskustvo i prostor u kojem se mogu vježbati u razlučivanju. To također Crkvi može otvoriti prigodu da susretne one koji ne vjeruju te osobe drugih religijskih tradicija u svijetu«, kaže se u dokumentu. »Umjetnost i ljepota« također su istaknute kao vrlo učinkovito i povijesno dokazano sredstvo rada. »Mladi rado na njih odgovaraju te vole kreativnost i izražajnost«, kaže se u dokumentu.
Da su današnji mladi vjernici vrlo otvoreni tradiciji Crkve svjedoči činjenica da su među prikladna sredstva ubrojili euharistijsko klanjanje, meditaciju i kontemplaciju. »Tišina je mjesto gdje možemo slušati Božji glas i razlučiti njegovu volju za nas«, kaže se u dokumentu. »Osim toga«, nastavljaju mladi, »mnogi izvan Crkve cijene meditaciju, stoga bogata tradicija koju Crkva ima može biti most prema onima koji se, premda nisu osobe vjere, priznaju duhovnima. To može biti protiv (današnje) kulture, ali je djelotvorno.«
Sljedeće sredstvo koje mladi spominju jest svjedočenje. »Suvremeni kršćanski svjedoci i svjedočanstvo progonjenoga kršćanskoga Bliskoga istoka posebno su snažni znakovi punine života koji se nalazi u Crkvi. Životi svetaca za nas su i dalje važni kao putovi svetosti i punine«, kaže se u dokumentu. »Sinodalnost« je posljednje sredstvo koje su mladi preporučili Crkvi, pozivajući se na iskustvo predsinodskoga skupa. »Bili smo oduševljeni vidjevši da nas crkvena hijerarhija ozbiljno uzima u razmatranje i osjećamo da je taj dijalog između mlade i zrele Crkve živ i plodan proces. Bila bi šteta kad se tomu dijalogu ne bi dala prigoda da raste i napreduje. Ta je kultura otvorenosti za nas iznimno blagotvorna«, zaključili su mladi u završnom dokumentu, prije nego što su na završetku dokumenta podsjetili na riječi proroka Joela koje im je na početku skupa na srce stavio papa Franjo, o »sinovima i kćerima« koji će »proricati« te o »starcima« koji će »sanjati sne«.
ZAVRŠETAK
