ŽIVOPISNE HERCEGOVAČKE PROZE MARTINA MIKULIĆA »Koliko mi osoba u župi, onoliko mi starješina na glavi«

fra Martin Mikulić
Hercegovački franjevac fra Martin Mikulić

Hrvatsko je katoličko svećenstvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dalo veći broj pučkih pisaca, među kojima zapaženo mjesto drži hercegovački franjevac fra Martin Mikulić.

Taj »prezaslužan čovjek«, kako ga je nazvao književnik Ivan Miličević, rođen je 15. siječnja 1841. u Borajni kraj Ljubuškoga, kršten imenom Grgo. Kao darovita dječaka franjevci su ga primili u gimnaziju na Širokom Brijegu 1854. godine, a 1859. stupio je u red. Od 1861. do 1866. studirao je filozofiju i teologiju u Italiji na sveučilištima u Feltri, Padovi i Bologni. Nakon što je zaređen za svećenika vraća se u Hercegovinu. Kapelan je u Gracu, zatim je 1872. odgojitelj na Širokom Brijegu, a onda na Humcu od 1873. do 1876. Potom je do 1902. župnikovao na Čerinu, u Klobuku, na Humcu i u Ružićima, što je ovako opisao: »Kroz cijelo to vrijeme neprestano do danas, više na žrtveniku nego za stolom, više u ispovidnici nego u postelji, više se puta raskrivio i zaplakao nego nasmijao i zapjevao. Obješenjaci u doživotnoj tamnici, vojnici pod sabljom i zapovijedi, osuđenici na prisilne mukotrpne podzemne trudove imadu svoje vrijeme napora i odmora, ja nemam ni danju ni noću. Koliko mi osoba u župi, onoliko mi starješina na glavi; svaka meni zapovijeda, ja njoj. Smrtni rob! Istom rođeni, za me pitaju; odrasli me sveđer napastuju i svestrano traže; umirući naglo zovu, mrtvi mira ne daju; na lijepom danu kadšto zdrav odahnem, na ružnom bez oduška bolestan trudim, pa niti mi tko zahvaljuje, niti me tko sažaljuje.« U miru je u samostanu na Širokom Brijegu proživio godine do smrti 27. studenoga 1912.

Sve svoje radove pisao je na osnovi narodnih običaja, pripovijedanja i vjerovanja u svakodnevne mijene ljudskoga života. Njegova djela imaju osobito veliku vrijednost s obzirom na leksički sadržaj.

Pisao je zabavne pripovijesti s filozofskim porukama klasičnih basni i pripovijedaka. Pod starost je surađivao u »Osvitu«, »Radničkoj obrani« i kalendaru »Hrvoje«. Narod je volio njegov veseli duh i jednostavne poučne doskočice u njegovim propovijedima. Tiskao je nekoliko pripovijesti: »Zvonarev teljig« 1901., »Narodna torba« 1902., »Samac i beskućnik« 1903. Svećenik Ivanko Vlašićak tiskao mu je posmrtno pripovijesti u almanahu hrvatskih katoličkih svećenika »Hrvatskoj duši«: »Vitinski lovac« 1923. i »Djevac od devedeset godina« 1924., iz koje donosimo odlomak koji karakterizira njegov pripovjedački jezik i duh: »Sa sjevernog podnožja brda Maliča u Ružićima, na gornu brežuljku k sjeveroistoku, vidi se osamljen star kućerak. Suhozidina mu zastrijeta trnjem i kupinom, a slamom pokrov od istoka pocrnio kao glavnja, od zapada pomahvenio, kao da si ga zelenom travom pobusio, ne vidi se ispred njega tko micati, niti mu somići dimiti, te bi reći: pust je. Poželjev izbližega razvidjeti taj zanimivi kućerak, pođoh jednog jutra vrcem k njemu. Kad onamo, mahom na vrljici susrete me jarica i pred njom star čovjek s drenovom starom crvenom štapinom u lijevoj, a u desnoj mu ruci prut, kojim luči nešto janjaca od nešto ovaca. Na glavi mu crvena kapa, omotana crvenim šalom, na leđima bijela suknena jačerma, po njoj košulja stegnuta stručnim crvenim pasom. Starac nosi klašnjene bijele gaće, podvezanim crvenim podvezama do gljezna, na nogama čarapa nema, nego na priplet opanke i do kostretine mrke bazovce. – Uranio starče! – projaviv se nazvah mu. – Zdravo bio, sinovče! – odgovori. – Jesu li ono tvoji dvori? – Spuževe spužaline i siromaške kolibe, nijesu dvori, ali eto ovo, što vidiš, jest tokorse moje – primijeti starac. Niska vrata na starčevu kućarku bila su zatvorena. Pitam da idemo unutra, na što se starac malo zamisli, pa reče: – Puna je moja kućarica. Bit će u nju navukao snopa žita, pomislim, te zapitam, čega je prepuna, na što će mi on: – Ah nemanja, bolan, i pukoga uboštva, ali neka ga: ‘Bog uboštvo ljubi!’«

Posmrtno mu izlaze »Pustinjakove pripovijetke – iz seoskog života zapadne Hercegovine«, četiri priče koje je priredio Ivan Alilović i tiskao 1972. »Drveni strojevi« izišli su u »Dobrom Pastiru« 1973., zaslugom Anđelka Mijatovića, koji je pronašao taj rukopis za koji se znalo da ga je još 1924. fra Oton Knezović priredio za tisak, a pretiskani su 2010. u »Motrištima«. Opisao je kroz kratke priče jedanaest »strojeva« kojima se služe hercegovački seljaci, a Mijatović je načinio i poseban rječnik arhaizama. U rukopisu mu ostadoše tri knjige: latinski priručnik »Retorica«, »Mudra knjiga svaštarica« i »Župnikov dnevnik u Ružićima«, koji se čuvaju u knjižnici Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru. Na glasu kao vrstan latinist napisao je dva shematizma: »Schematismus almae custodiae provincialis in Hercegovina« 1882. i prošireni »Schematismus« 1903. Pokatkad se potpisivao pseudonimima Pustinjak ispod Maliča i Pustinjak iz Borka.

»U svojim crticama i pripovijestima Mikulić je prikazao život hercegovačkog seljaka, njegov svakodnevni život, njegove obveze u vrijeme turske vladavine i njegov život u doušničkoj i birokratskoj Austriji. Sve svoje radove pisao je na osnovi narodnih običaja, pripovijedanja i vjerovanja u svakodnevne mijene ljudskog života. Njegova djela imaju osobito veliku vrijednost s obzirom na leksički sadržaj. Riječi je crpio iz govora seljaka kojem je bio pastir« (A. Mijatović).

IZVORGlas Koncila br. 12/2017.
Prethodni članakKAKO DO USLIŠANJA? Bog jedva čeka čovjekove molitve
Sljedeći članakHRVATSKI FILM »TRAMPOLIN« Zlostavljačice i zlostavljane