ZNANSTVENA AVANTURA MAĐARSKOGA FRANJEVCA O. SZOLIVE U ZAGREBAČKOJ METROPOLITANI Izgubljene liturgijske knjige »provociraju« vitalnošću i vjerskim žarom

Foto: R. Gieszer | O. Gábriel Szoliva

Osam od devet stoljeća dugoga hrvatskoga puta prema europskoj i svjetskoj pozornici samostalnih naroda čini život u državnoj zajednici s Mađarima. Rijetki će u tako dugu hrvatsko-mađarskom povijesnom hodu osporavati postojanje nebrojenih političkih trzavica, posebno od sredine 19. stoljeća, kada su u »proljeću naroda« cvjetali i hrvatski cvjetovi nacionalne samosvojnosti. No rijetki će pak osporiti i da je zajednička kršćanska i crkvena povezanost bila jedini faktor koji je mogao djelovati integrativno usprkos često dubokim političkim podjelama. Život pod krunom sv. Stjepana zato nije bio duhovno i kulturno sterilan. Hrvatsko-mađarsko osmostoljetno zajedništvo urodilo je jedinstvenim i trajnim duhovnim, umjetničkim i općekulturnim plodovima, kojima se mogu pohvaliti tek rijetki europski narodi. Neke od tih dojmljivih plodova ove jeseni predstavila je izložba »Ars et Virtus« u zagrebačkim Klovićevim dvorima.

Fragmenti koji otkrivaju nepoznatu kulturu

No mnoga su takva blaga još neotkrivena i čuče u raznim riznicama i knjižnicama, prekrivena debelim slojevima prašine povijesnoga zaborava. Svojom smislenom znanstvenom akribijom sugovornik ovoga priloga od povijesnoga je zaborava otkinuo nekoliko iznimnih fragmenata hrvatsko-mađarske kulture baštine. Fra Gábriel Szoliva, redovnik iz Mađarske, u travnju ove godine objavio je znanstveni rad o slučaju Ostrogonskoga brevijara iz 13. stoljeća, koji je otkrio u zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici. Franjevačke zavjete položio je 2014., a za svećenika je zaređen 2016. godine. Od ove je godine i magistar franjevačkih postulanata. Usporedno s teološkim studijem, na Odjelu za crkvenu glazbu Glazbene akademije »Liszt Ferenc« u Budimpešti, gdje danas predaje povijest i teoriju gregorijanskih napjeva, obrazovao se za orguljaša. Za gregorijanske napjeve interes su mu pobudili njegovi profesori na Akademiji László Dobszay i Janka Szendrei, međunarodno priznati istraživači. Priprema i doktorsku disertaciju u sklopu koje istražuje himne srednjovjekovnoga Zagreba. Pastoralno djeluje u jednoj od budimpeštanskih franjevačkih župa. Kao istraživača najviše ga zanimaju srednjovjekovna himnologija, kodikologija napjeva srednjovjekovne Mađarske i glazbena fragmentologija. Većini čitatelja teme kojima se bavi fra Gábriel vjerojatno zvuče apstraktno, no, objasnio je na početku razgovora, važnost navedenih disciplina u stalnom je porastu, posebice glazbena fragmentologija koja analizom starih i fragmentiranih zapisa na pergameni može otkriti nepoznate detalje o izgubljenoj kulturi, osobito o kodeksima koji danas više nisu dostupni u svojim izvornim oblicima. No što ga je uopće privuklo u Zagreb i Hrvatsku?

Duhovna »osovina« Zagreb – Ostrogon – Kaloča

»Za vrijedne rukopise koji pripadaju zagrebačkoj katedrali čuo sam još za vrijeme studija crkvene glazbe. Moji profesori upoznali su me s najvažnijim rezultatima rada hrvatskih kodikologa, kao što su primjerice radovi Dragutina Kniewalda. Saznali smo također da su najstariji netaknuti liturgijski manuskripti srednjovjekovne Mađarske preživjeli u Zagrebu. To je zbog dva razloga. Prvo, u vrijeme kralja sv. Ladislava (1046. – 1095.), osnivača Zagrebačke biskupije, velik broj crkvenih (i to ne samo liturgijskih) rukopisa bio je premješten iz Ostrogona u Zagreb. Prijenos knjiga iz Ostrogona ili Kaloče u Zagreb i obratno bio je čest tijekom čitavoga razdoblja srednjega vijeka zbog crkvenih veza između tih važnih gradova. Drugi je razlog to što Zagreb nikada nisu okupirali Turci pa je ondje velik broj srednjovjekovnih rukopisa preživio teško 16. i 17. stoljeće. Zato sam Zagreb oduvijek promatrao kao kulturnu i crkvenu riznicu. Nadalje, s hrvatskom sam se kulturom upoznao još kao dijete jer moj je otac rođen u Murskom Krsturu, dvojezičnom selu nedaleko od mađarsko-hrvatske granice, tako da mnogi moji rođaci s otčeve strane govore ili su govorili hrvatski tečno. Nažalost, ja ne govorim hrvatski, iako sam iz djetinjstva upamtio nekoliko riječi i melodiju jezika. Jednom me je prigodom knjižničar u Zagrebu upitao jesam li učio hrvatski jer sam neke riječi izgovarao prilično dobro«, objasnio je fra Gábriel. Dakako, nepoznavanje hrvatskoga jezika nije mu bio nepremostiv problem jer je za vrstu istraživanja kojima se on bavi presudno poznavanje latinskoga jezika, lingue france srednjega vijeka.

Istraživačka avantura nalik »Imenu ruže«

Prije nego što nas upozna s rezultatima istraživanja iz travnja, fra Gábriela smo zamolili da nam prepriča pravu avanturu koja je prethodila pisanju rada o brevijaru i koja više nalikuje srednjovjekovnoj »drami« koju u glasovitom romanu »Ime ruže« opisuje Umberto Eco. »Upravo tako! Moja priča također govori o jedinstvenoj knjizi, kao i Ecov roman, no u mom slučaju nije bilo krvi ili ubojstva«, započeo je fra Gábriel i nastavio: »Svako je znanstveno otkriće u ovom području nešto poput istrage. Istraživač treba izdržljivost i mora poznavati vrlo različite discipline da bi riješio neko pitanje ili makar konstruirao hipotezu. Takav je rad fascinantan jer nam daje priliku da pogledamo sedam ili osam stoljeća unatrag i uhvatimo djelić izgubljene glazbene i crkvene kulture.« Na Ostrogonski brevijar iz 13. stoljeća naletio je 2015. tražeći u Metropolitanskoj knjižnici, koja se nalazi u sklopu Hrvatskoga državnoga arhiva, rukopis himnala zagrebačke katedrale iz 15. stoljeća, koji je bio jedini preživjeli glazbeni izvor za istraživanje himnološke reforme koju je u 14. stoljeću proveo zagrebački biskup bl. Augustin Kažotić, što je ujedno postao i glavni izvor fra Gábrielove doktorske disertacije. Objavio je i faksimilnu ediciju toga kodeksa na mađarskom, engleskom i hrvatskom jeziku pod nazivom »Hymnuale ecclesiae Zagrabiensis«.

»Evanđelje je danas isto kao što je bilo i za svetce srednjega vijeka, koji su ga razumjeli i živjeli u skladu s njim. Europu, ali i nas kao pojedince, evanđelje provocira i danas. Kada naiđem na fragment neke izgubljene liturgijske knjige, redovito sam ganut svježinom i vitalnošću vjerskoga žara koji one prenose, kao i željom ljudi srednjovjekovlja da žive evanđelje. Zato je za mene moj istraživački rad često sam po sebi i duhovno iskustvo.«

Tražeći potencijalno zagubljene stranice kodeksa iz vremena biskupa Kažotića, slučajno je otkrio da su fragmenti Ostrogonskoga brevijara iz 13. stoljeća bili nalijepljeni na uvez knjiga iz 15., 16. i 17. stoljeća. U svom je istraživanju u Metropolitanskoj knjižnici pregledao oko 3500 takvih knjiga. »Kada sam otkrio prvi fragment Ostrogonskoga brevijara, bio sam jako uzbuđen i posao sam dovršio u tri dana. Pronašao sam 254 fragmenta brevijara. Ne znam hoću li ikad u svom životu ponovno doći do otkrića takve važnosti. On je jedinstven po tome što sadrži glazbenu notaciju (na latinskom tzv. breviarium notatum) kojom su se koristili prepisivači u skriptoriju ostrogonske katedrale«, priča fra Gábriel. No bio je to tek početak. Slagalicu iz 13. stoljeća, koja se sastojala od 254 dijela, tek je trebalo sastaviti. Zadatak koji je slijedio bila je identifikacija svih fragmenata i određivanje njihova točnoga redoslijeda prije nego što su nalijepljeni na korice drugih knjiga, a za to je fra Gábrielu bilo potrebno oko mjesec i pol dana. »Cijeli brevijar bio je premješten u Zagreb, gdje je bio izrezan na dijelove, a stranicama su se koristili knjigovesci negdje na kraju 17. stoljeća, kada je biskup bio Aleksandar Mikulić (1688. – 1694.). U 17. stoljeću to je bila česta praksa. Takve srednjovjekovne fragmente na uvezima knjiga iz toga vremena možemo pronaći diljem Europe. To daje nadu istraživačima koji su posvećeni rješavanju takvih srednjovjekovnih zagonetaka«, ispričao je fra Gábriel.

Osjetljiva arhivska građa

Fragmenti brevijara iz Metropolitane zapravo su drugi svezak cjelovitoga brevijara ostrogonske katedrale. Prvi svezak brevijara, koji je inače široko poznat izvor za istraživanja srednjovjekovne ostrogonske liturgije, čuva se u knjižnici premonsterijanskoga samostana Strahov u Pragu. Faksimilno izdanje toga rukopisa često je rabljeno u sličnim istraživanjima, a s obzirom na to da je s njim bio upoznat ranije, to je za fra Gábriela bilo ključno u prepoznavanju fragmenata brevijara na koje je slučajno naletio istražujući drugu građu u Metropolitanskoj knjižnici.

Stara i vrijedna građa koju čuvaju knjižnice kao što je zagrebačka Metropolitana iznimno je osjetljiva. Primjerice, ondje se mogu naći kodeksi od 12. stoljeća nadalje. To dakako utječe i na metodologiju rada na građi. Treba raditi s pamučnim rukavicama da bi se spriječilo zamašćivanje stranica prilikom dodira. Fragmenti pergamene obično su u različitim stanjima. Većina fragmenata na kojima je radio fra Gábriel zasad je nalijepljena na različite uveze knjiga. S obzirom na to da su rezane i lijepljene na uveze da bi zaštitile knjige, pergamene su ponekad prljave i teško oštećene. U tim slučajevima fragmenti trebaju profesionalno čišćenje i konzervaciju prije bilo kakve detaljnije analize. »Ranije sam, primjerice, u Rumunjskoj naišao na sličan fragment koji je bio prekriven tvrdom crvenom bojom i koji je konzervator uspješno očistio«, tumači fra Gábriel. Dijelovi pergamena na kojima je bio ispisan Ostrogonski brevijar iz 13. stoljeća u odličnom su stanju pa samo stručnjaci mogu procijeniti da su zapravo stare gotovo osam stotina godina. Očuvanost pergamenskih fragmenata u Metropolitani omogućila je fra Gábrielu da odmah pristupi istraživačkomu procesu.

Brevijar je mogao oblikovati i zagrebačku liturgiju

Kratku digresiju napravili smo upitavši fra Gábriela komu zapravo pripadaju takvi vrijedni fragmenti kulturne baštine – Hrvatima ili Mađarima? »Prije svega, oni pripadaju povijesnoj baštini zapadnoga kršćanstva i sadrže uobičajeno recitirane tekstove i melodije. No srednjovjekovna crkvena središta diljem Europe nastojala su razviti svoje verzije liturgijskih tekstova i melodija za službe i mise te uspostaviti ‘lokalnu liturgiju’. Sa sigurnošću možemo reći da su liturgijske forme bile važna sastavnica identiteta srednjovjekovnih mjesnih crkava. Kult svetaca bio je bez sumnje važan dio lokalnih liturgija.« U užem smislu otkriveni fragmenti brevijara pripadaju mađarskoj crkvenoj baštini, objasnio je fra Gábriel.

Ostrogonski brevijar je, nastavio je fra Gábriel, mogao igrati određenu ulogu u životu Zagrebačke biskupije, posebice njezine prvostolnice. »Moja hipoteza govori da je brevijar premješten u Zagreb u vrijeme biskupa Augustina Kažotića na početku 13. stoljeća ili u vrijeme biskupa Osvalda Thuza Svetoladislavskoga u 15. stoljeću. Ta dva zagrebačka biskupa učinila su znatne promjene lokalne liturgije, koja je postojala još od vremena uspostave biskupije. Htjeli su razviti liturgijsku tradiciju svojstvenu biskupiji i za tu su svrhu možda trebali i autorizirani brevijar iz Ostrogona. Do 17. stoljeća uloga toga rukopisa vjerojatno je zaboravljena i kao posljedica on je rabljen za uvez knjiga. Originalni brevijar imao je prilično velike stranice (otprilike 48 x 32 cm) i zato je bio vrlo pogodan za takvu svrhu«, tumači fra Gábriel. Premda se sa sigurnošću ne može reći kako je dio Ostrogonskoga brevijara dospio do Praga, maštu golica i spoznaja da se četiri fragmenta koja pripadaju svesku otkrivenom u Metropolitani nalaze u Sveučilišnoj knjižnici u Budimpešti. To pak govori nešto i o mobilnosti srednjovjekovnoga društva, što dakako ne ide u prilog stereotipnim tezama o »mračnom«, zatvorenom, i nasilnom srednjem vijeku. Fra Gábriel je objasnio da postoji mogućnost da je neki student, učenjak ili kanonik iz zagrebačke katedrale otišao na sveučilište u Trnavi i sa sobom ponio nekoliko knjiga na kojima su na uvezu bili nalijepljeni dijelovi Ostrogonskoga brevijara. Ako su one iz nekoga razloga ostale u knjižnici u Trnavi, kada se sveučilište iz Trnave premjestilo u Budim 1777. godine, moguće je da su tako dospjele do današnje Sveučilišne knjižnice u mađarskoj prijestolnici.

Metropolitana čuva još sličnih povijesnih blaga

Rad koji je objavio u travnju nije završetak njegovih napora. Fra Gábriel namjerava objaviti faksimil cjelovitoga drugoga sveska Ostrogonskoga brevijara. Time bi na virtualan način, kaže, uspio ujediniti dijelove istoga manuskripta koji se danas čuvaju u različitim institucijama. Razgovor je iskoristio i za zahvalu pomoćnomu biskupu zagrebačkomu mons. Ivanu Šašku s kojim se susreo krajem veljače i koji mu je pomogao oko daljnjega rada na starom brevijaru iz 13. stoljeća, te djelatnicima Metropolitane. Metropolitanska knjižnica i druge zagrebačke knjižnice, kaže fra Gábriel, čuvaju vjerojatno još mnoga slična blaga pa će svoju potragu za još nekim fragmentima brevijara iz 13. stoljeća nastaviti u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, arhivu HAZU-a, kao i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Izražavajući suosjećanje s braćom franjevcima iz potresom pogođenoga samostana na zagrebačkom Kaptolu, koji ga je ugostio prilikom njegovih istraživanja u Metropolitani, fra Gábriel je podsjetio na ranjivost kulturnoga naslijeđa, kao i na potrebu za promišljanjem o suvremenim metodama njegova očuvanja. Kada je riječ o starim rukopisima kojima se on bavi, digitalizacija i katalogizacija dokumenata može biti rješenje. No u slučaju neke veće katastrofe i digitalni se podatci mogu zagubiti pa je i metoda faksimila također važna, smatra mađarski franjevac.

Bez kršćanskih vrjednota Europa je ranjiva

Što nam pak spoznaje do kojih je fra Gábriel došao istražujući omote i uveze starih knjiga u Metropolitanskoj knjižnici govore o srednjovjekovnom društvu općenito i ulozi kršćanstva u njemu, u duhu izreke »povijest je učiteljica života«, ostavili smo za zaključak razgovora. »Liturgijske knjige i njihovi fragmenti kojima se bavim važni su dokumenti za proučavanje srednjovjekovnoga vjerskoga života. Međutim, duhovni je život toga razdoblja bio puno više od onoga što ćemo ikad moći rekonstruirati na temelju manuskripata. Kršćanstvo je bilo jasno razrađen model kako bi netko trebao živjeti u društvu kraljeva, plemstva, klera, vitezova, obrtnika, seljaka i prosjaka. Bilo je grješnika i pokornika, kriminalaca i svetaca, naravno, no kršćanski se način življenja, kao i njegova etička načela, rijetko preispitivao. On je pomogao društvu da se nosi s različitim teškoćama, mrakovima toga vremena, kao što su tatarske ili turske okupacije, epidemije, siromaštvo, nedostatak slobode i prijetnja smrti. Ljudi srednjega vijeka bili su uvjereni da se nalaze u rukama Gospodina koji će ih suditi posljednjega dana, koji će biti pravedan prema svima i koji će uspostaviti izgubljenu pravednost u svijetu. Bog i Riječ bili su nepomična točka oslonca«, tumači fra Gábriel.

Također, u vremenima u kojima su mnoge stare sigurnosti poljuljane vjekovna baština kršćanskoga srednjovjekovlja može biti izvor nadahnuća i nade. »Mislim da je to ono čega nam u mnogim područjima nedostaje u današnjoj Europi i zato su naša društva tako ranjiva. U mnogim slučajevima Europa pokušava biti humana, ali bez kršćanske vjere i iskrene kršćanske etike. Neuspjeh će doživjeti prije ili kasnije. Međutim, evanđelje je danas isto kao što je bilo i za svetce srednjega vijeka, koji su ga razumjeli i živjeli u skladu s njim. Europu, ali i nas kao pojedince, evanđelje provocira i danas. Kada naiđem na fragment neke izgubljene liturgijske knjige, redovito sam ganut svježinom i vitalnošću vjerskoga žara koji one prenose, kao i željom ljudi srednjovjekovlja da žive evanđelje. Zato je za mene moj istraživački rad često sam po sebi i duhovno iskustvo.«

Kulturna i duhovna baština povezuje Zagreb sa Zapadom
Zahvaljujući bogatim crkvenim vezama s ostatkom Europe, Zagreb i Hrvatska su, ma koliko to neki nastojali osporiti, neupitno dio srednjoeuropskoga kulturnoga kruga. To potvrđuju i rezultati fra Gábrielovih istraživanja starih rukopisa. »Kulturna i duhovna baština Zagreba povezuju grad sa Zapadnom civilizacijom, a ne s Balkanom. Lokalna srednjovjekovna liturgija u zagrebačkoj katedrali u vrijeme osnutka biskupije bila je oblikovana prema onoj iz ostrogonske katedrale i postajala je sve više i više specifično lokalna u vrijeme karizmatičnih biskupa, kao što su Augustin Kažotić i Osvald Thuz. Kasnosrednjovjekovna liturgijska praksa zagrebačke prvostolnice bila je složena i razrađena kao i u drugim katedralama srednje Europe. Zagreb je bio aktivan dio crkvene mreže srednjoeuropske regije, kao što je to uostalom i danas.«

IZVORGlas Koncila br. 47/2020.
Prethodni članakMISIONARSKO HVALA U »NEOBIČNOJ GODINI« Kako žive djeca u Ekvadoru
Sljedeći članakUZ PRVI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA I ŠKABRNJE KAO NACIONALNI BLAGDAN Kapital patnje