DJELO LJUBOMIRA MARAKOVIĆA 22. veljače 1959. umro najupućeniji hrvatski književni, scenski i filmski kritičar

Ljubomir Maraković

Hrvatski katolički pokret dao je hrvatskoj kulturi, socijalnoj misli i politici desetke izvanrednih intelektualaca. Među kulturno najutjecajnijima, uz Josipa Andrića i Matu Ujevića, bio je književni i scenski kritičar, teoretičar, povjesničar, urednik, poliglot dr. Ljubomir Maraković.

Rođen je u Topuskom 17. lipnja 1887. Gimnaziju je pohađao u Travniku. Germanistiku i slavistiku studirao je u Beču, gdje je 1909. doktorirao. Ondje se 1905. uključio u Hrvatski katolički pokret kao urednik časopisa »Luč«. Radio je kao srednjoškolski profesor na Realnoj gimnaziji u Banjoj Luci, gdje je presudno utjecao na duhovnu formaciju bl. Ivana Merza. Godine 1916. premješten je u Sarajevo, od 1919. do 1944. bio je profesor na Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, zatim kratko na Visokoj pedagoškoj školi, a od 1949. do 1957. predavao je u Sjemeništu na Šalati. »Zbog kulturne suradnje s okupatorom i narodnim izdajicama« bio je 1947. osuđen na trinaest mjeseci zatvora u Staroj Gradiški.

Do 1945., kada mu je zabranjen rad, objavio je više od tisuću članaka na hrvatskom i stranim jezicima te knjige »Nov život«, »Novi pripovjedači«, »Pučka pozornica«, prvu hrvatsku teoriju književnosti »Žetva« 1941. te »Povijest hrvatske književnosti 19. st.«, koja je u rukopisu. Kao urednik »Hrvatske prosvjete« od 1919. do 1940. okupio je i kritički pratio brojne hrvatske katoličke književnike, a pisao je objektivno o svima, pa i idejnim protivnicima. Bio je član Matice hrvatske, predavač u Pučkom sveučilištu, suradnik »Hrvatske enciklopedije«, predsjednik Hrvatskoga katoličkoga seniorata, član »Pax Romanae« i drugih međunarodnih udruga katoličkih intelektualaca. Umro je u Zagrebu 22. veljače 1959., a pokopan je na Mirogoju 26. veljače uz nazočnost nadb. Šepera i brojnih vjernika. Bio je najupućeniji hrvatski književni, scenski i filmski kritičar između dvaju svjetskih ratova. Smatrao je da kritika ima i odgojnu etičko-estetičku ulogu prema piscu i čitatelju, a književni rad treba služiti čovjekovu vječnomu spasenju. (L.)

IZVORGlas Koncila br. 8/2021.
Prethodni članakPRIJEDLOG ZAKONA O SJEMENU Pokušava se nametnuti zakon koji ide u prilog monopolistima, a protiv hrvatskih poljoprivrednika
Sljedeći članakMUČENIK IZ KRAŠIĆA U ŠKOLAMA – ZNAK SLOBODE Bl. Stepinca nemoguće je zatočiti