Poput starih proroka dr. Stjepan Šterc ponovno upozorava: »Promatramo danas Hrvatsku i njezine političke koalicijske aktere u najgoroj mogućoj varijanti potvrđivanja nesklonosti spram zemlje kojom vladaju, u kojoj osiguravaju samo svoju budućnost i koju žele poniziti i vratiti u prošlost svakim svojim postupkom, kako bi kontrola nad Hrvatskom bila apsolutna.«
»Nevjerojatni nam izričaji dolaze iz Sabora i Vlade o hrvatskom nazadnom društvu oslonjenom na prošlost, kao da to isto društvo nije samo prije 23 godine vojskom moralo oslobađati okupiranu zemlju i pritom se rješavati totalitarizma koji nam isti sad prikazuju kao oličenje demokracije, uređenosti, civilizacijskog postojanja i razvijenosti. Svaki je od oblika hrvatskog identiteta danas napadnut, svi su hrvatski intelektualci ponovno postavljeni u prošlost i svaki je izričaj u interesu zemlje proglašavan neprimjernim, primitivnim, anticivilizacijskim i antieuropskim. Paranoja od slobodne i samostalne Hrvatske nailazi kao plima s puno strana i uglavnom je usmjerena prema temeljnom hrvatskom iseljeništvu, religijskim vjerovanjima, povijesnim tradicijama i pogotovo idealizmu s kojim je slomljena agresija na Hrvatsku početkom devedesetih. Izgledom uštimanog orkestra i dirigirane predstave hrabri čuvari globalnih i susjednih interesa s podignutim glasom proglašavaju Hrvatsku i svaki racionalni pokušaj osmišljavanja naše budućnosti nerazumnim totalitarizmom i vraćaju ga prema Drugom svjetskom ratu, generalnom hrvatskom mraku i stalnoj krivnji koja se nikad i nikako ne smije napustiti. Predstava koju gledamo već više od sedamdeset godina s istim prologom, programiranim ulogama brojnih nasljednih glumaca i završetkom u koji se ne smije posumnjati: Hrvatska je nasljednik totalitarnoga sustava i mora nositi vječni križ odgovornosti, srbijanska agresija na naš teritorij nije postojala, a prethodni je totalitarni sustav, zapravo, bio preteča moderne Europe i njezinih novih tekovina. Sve to treba ugraditi u školski nauk kako nam djeca ne bi slučajno razvijala osobnost, gradila hrvatski prostorni, društveni i politički identitet te pomislila ostati u takvoj zemlji cijeli život i nositi joj izvjesnu i razvojnu budućnost. Razina svijesti nositelja iracionalne antihrvatske predstave naročito se potvrđuje u proglašavanju nekoliko kasnijih generacija hrvatskih iseljenika izravnim nasljednicima totalitarne ideje, potvrđujući time svu nerazumnost, pomanjkanje elementarne pameti i izostanak svake logike. Proglašavati generalno kasnije generacije u iseljeništvu, koje žive u puno uređenijim društvima, gospodarstvima i političkim okruženjima od hrvatskog, izravnim nasljednicima totalitarizma nije ništa drugo nego izravno postupanje protiv hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Nevjerovanje u hrvatsku budućnost i zemlju u kojoj živiš, nezavisno od naših religijskih, svjetonazorskih i etničkih različitosti izravan je put u dekadenciju.«
O dobroj vijesti piše Denis Derk, a to je da više od 50 posto Hrvata čita, najviše u Zagrebu i u Primorju. Postotak građana Hrvatske koji su proteklu godinu pročitali barem jednu knjigu porastao je za 3 posto, što nije puno, ali veseli. I dok je lani barem jednu knjigu pročitalo 53 posto stanovništva, ove godine taj se postotak popeo na 56 posto, čime smo dosegnuli 2011. godinu. Tako barem tvrde podatci o istraživanju tržišta knjiga koji se već sedmu godinu objavljuju na otvaranju Noći knjige. U međuvremenu je čitanost knjiga konstantno padala, a najniže je grane dosegnula 2016. godine kada je jednu knjigu godišnje pročitalo samo 47 posto stanovnika. Oni koji čitaju pročitaju u prosjeku četiri knjige godišnje. Najveći ljubitelji čitanja žive u Primorju i Zagrebu, a više čitaju žene. Podatci istraživanja koje se provodi na tisuću ljudi starijih od petnaest godina zabrinjavajući su za knjižnice jer je 2013. godine u njima 56 posto ljudi posuđivalo knjige, a ove je godine taj postotak pao na 46 posto. Pada i broj posuđenih knjiga od prijatelja i knjiga dobivenih na poklon, ali zato raste broj kupljenih knjiga.
Jedan od onih koji uče djecu čitanju i životu je Mladen Kušec, za kojega Maja Šitum piše da mu je tek osamdeset, i ne posustaje.
Taj pisac, urednik i voditelj s Hrvatskoga radija najavljuje nove knjige i emisije te govori kako se obraćati djeci. Jesu li djeca doista mala ili ih odrasli samo ne shvaćaju ozbiljno – pitanje je na koje spremno odgovara: »Oni za sebe nikad nisu mali, ta želja da rastu nastala je još u trbuhu i to je normalno. Nikad im se ne obraćaj kao da su mali, nego kao osobi čija je želja postati velik jer ne slute da im je sada najljepše. To nisam ni ja znao. Smijali smo se onoj izreci ‘najljepše je đačko doba’, a kako će biti kad smo se toliko mučili u školi koja nam je išla na živce, ali zaista je tako. Prošli sam tjedan bio u Poreču i došlo je 170 dječaka i djevojčica iz tamošnjih dječjih vrtića koji su htjeli čuti priču o Medvednici, o pet medvjedića od kojih je samo jedan želio biti običan medvjedić, a svi su se ostali željeli razlikovati. Uzeo sam tih pet medvjedića kako bih djeci pokazao da su oni različiti te da od mame, tate, tete u vrtiću uče biti ljudi. Često ljudi i nisu razumjeli kako pričam s djecom pa su mi prigovarali da ne mogu s njima razgovarati kao s odraslim ljudima. Mogu, jer su iskreniji od nas i nisu pokvareni. Kad se odraslima stavi mikrofon, odmah počinju drugačije govoriti, to su fraze i to nije život, a dijete ga ne primjećuje, pogotovo u današnje doba kad im je tehnologija potpuno uobičajena. Davno je jedan pametan čovjek rekao da na zemlji postoje anđeli, a to su djeca do tri godine. Nakon te dobi počinjemo ih učiti, odnosno kvariti njihovu nevinost i prostodušnost življenja. Počnemo ih usmjeravati, opterećivati i svaki im dan nametnemo jedan uteg te preko njih ispunjavamo svoje želje, a oni žele sami odabrati… Tepanje je najveće zlo. Razgovaram s djecom i ona mi kažu da neki odrasli ne znaju govoriti. Vi kažete ‘krokodil’, dijete će možda reći ‘korkodil’ jer nije svjesno da je izokrenulo riječ, ali od vas čuju pravilan izgovor. Ali kada vi izokrenete riječ, oni to čuju i tepanjem ih tjerate od sebe, jer ih činite malim, a i misle da baš niste normalni, jer ne znate govoriti u tim godinama.« Sve što je naučio primjenjivao je na svoju djecu i unuke. »Moj tast bio je profesor na strojarstvu i želio je da mu sin bude inženjer. Mi sjedimo u dvorištu u Novalji, sin koji je imao četiri godine kupa se u lavoru i djed mu svako malo u najboljoj namjeri govori: ‘Gorane je l’ da ćeš biti inženjer kad odrasteš’, a mali stane i kaže: ‘Ne ću, bit ću kišobran!’ To nikad ne ću zaboraviti. Bilo mu je bespredmetno govoriti o tome što će biti, jer tada je možda želio biti leptir. Ne može mu se ništa određivati, nego se može samo razgovarati o zanimanjima. Sa svojom sam djecom prošao školu, ali najveća je bila to što sam ja imao 18 godina starijeg brata i 16 godina stariju sestru. Kada sam ja imao 13, 14 godina, oni su imali osmero djece i dok sam ih čuvao, naučio sam razgovarati s djecom. Bio sam teta u svom vrtu, jer nekada su svi vrtovi u Zagrebu bili lijepi, bilo je to susjedsko natjecanje… Naučio sam da ne smijem zahtijevati, nego u igri doći do onoga što želim. Mi nismo pametniji od djece, ali iskusniji smo i moramo im pokazati da smo sve ono što oni proživljavaju mi već iskusili.« Kušec uz ostalo poručuje roditeljima: »Svatko misli da je njegovo dijete najbolje. Možda i jest, ali nemoj to tražiti od drugih. Imate svoje dijete, poštujte ga, zalijevajte ga, ali nikad nemojte svoje ambicije ostvarivati preko djece. To je nepošteno. Tako stvaramo loše ljude. Pred svakim dječakom i djevojčicom su zatvorena vrata, a na nama je da ih otvorimo.«
Možda nije vjerojatno, ali je istinito da svaki deseti stanovnik Hrvatske živi u teškoj oskudici – njih 423 000 u prošloj godini nije moglo priuštiti sebi ono što većina ljudi smatra poželjnim ili nužnim za adekvatan život. Eurostat je izračunao da Hrvatska stopa teške materijalne deprivacije iznosi 10,3 posto, a za cijelu Europsku uniju to iznosi 6,7 posto, prema čemu 33 milijuna Europljana živi u oskudici. Gotovo sve zemlje s kojima se i Hrvatska može uspoređivati, a među njima su i neke koje su još uvijek nešto lošije od Hrvatske po oskudici stanovništva, stopu teške materijalne oskudice stanovništva smanjile su proteklih pet godina više od Hrvatske: za 56 posto smanjili su je Česi, Estonci i Latvijci, za 51 posto Poljaci, a Mađari za 45 posto.
