Da se liječnici sve više sele iz Hrvatske pokazao je i sajam poslova održan posljednjega vikenda u Zagrebu. Svi zdravstveni djelatnici mogli su se informirati o mogućnostima rada u nekoj europskoj državi. Na takvim sajmovima sudjeluje između deset i dvadeset predstavnika zdravstvenih sustava raznih europskih zemalja koji u službi ureda za ljudske resurse traže najvažniji kapital svake zdravstvene institucije – medicinske stručnjake.
Jedna od tvrtki koje već godinama sudjeluju na sajmu je i »Incor« d.o.o., koja kao i druge slične bilježi sve veći interes zdravstvenih djelatnika za zaposlenje u inozemstvu. Tako je »Incor« na ovogodišnjem sajmu nudio zaposlenje u čak deset europskih država, od kojih je najveći interes bio upravo za skandinavske zemlje i Njemačku. »Na ovom sajmu novina je bila da smo od kolovoza 2018. godine postali i ekskluzivni partner za danski zdravstveni sustav, obavljajući pritom posao ureda za ljudske resurse za danske bolnice u vidu regrutacija zdravstvenih djelatnika«, rekla je Zrinka Stanić, diplomirana pravnica, vlasnica tvrtke »Incor«. Da liječnici iz Hrvatske masovno odlaze, više i nije vijest. Vijest će biti tek ako se taj trend zaustavi i eventualno smisli način kako zadržati te, ali i druge stručnjake. Najnoviji podatci govore da Hrvatskoj trenutačno nedostaje oko 1200 liječnika i medicinskih sestara, što naravno nije samo posljedica njihova iseljavanja. U posljednje četiri godine otišlo je preko granice 600-tinjak liječnika, mnogi s cijelim obiteljima, a namjeru da to učine pokazuje ih svakim danom sve više… piše Javorka Luetić. Liječnici, medicinsko osoblje, ali i sve ostale profesije najviše streme preseljenju u Njemačku, Švedsku, Norvešku i Irsku. Vlasnica tvrtke »Incor« kaže da je u razgovoru s kolegama na sajmu »Karijera u bijelom« došla do brojke od stotinjak doktora i medicinskih sestara koji su u ovom trenutku u postupku prijave na natječaj, obavljanju intervjua, neki već u fazi učenja jezika, a mnogi i u zadnjoj fazi preseljenja. Kako je suradnja s Danskom tek započela, nema brojke već preseljenih kandidata: »Kao i u većini država s kojima surađujemo, najviše se traže specijalisti radiolozi, patolozi, specijalisti obiteljske medicine… Liječnici koji žele otići iz svih su dijelova Hrvatske, a brojne upite dobivamo iz zemalja u regiji, iako je njima postupak odlaska na rad u neku od europskih zemalja malo otežan zbog toga što države iz kojih dolaze nisu članice EU-a. Mi smo sa svim našim kandidatima u kontaktu te smo im uvijek na raspolaganju za sve njihove upite. U razgovoru s njima kroz zadnjih pet godina kao primarni razlog svih odlazaka na prvom bih mjestu naglasila nezadovoljstvo na trenutačnom radnom mjestu, što iz razloga loših uvjeta rada, loših međuljudskih odnosa, pa i mobinga u mnogim situacijama.«
Na fakultetima postoje grupe koje nitko ne upisuje, a one i dalje ostaju otvorene kao npr. japanski u Puli i povijest u Osijeku, kako piše Mirela Lilek. Posljednjih nekoliko godina Filozofski fakultet u Puli nudi upis na redoviti studij japanskoga jezika i kulture i latinskoga jezik i rimske književnosti. Iako za brucoše besplatan, taj dvopredmetni studijski program ove, a ni prošle godine, nije upisao ni jedan student. Bez studenata su ostali i hrvatski jezik i književnost. Među postojećim studijima bez studenata su redoviti studij filozofije i povijesti u Osijeku, učiteljski studij na talijanskom jeziku u Puli ili pak izvanredni studij protestantske teologije u Zagrebu, kao i niz drugih. Prema riječima Dražena Kozaka, prorektora Sveučilišta u Osijeku, zbog nedostatka interesa studij filozofije i povijesti iduće godine ne će biti u ponudi. Kozak poručuje da Sveučilište u Osijeku, kao jedino u istočnoj Hrvatskoj, čini što je u njegovoj moći kako bi se nosilo s posljedicama smanjenja broja maturanata, ali i velikoga vala migracija koje su posebno pogodile Slavoniju i Baranju. »Učiteljskom studiju na talijanskom kvota će se vrlo vjerojatno ugasiti jer interesa nema. Što se tiče dvopredmetnih studija japanskog jezika, ne vidimo problem s nastavnicima jer ti kolege izvode nastavu na jednopredmetnim studijima istog odsjeka koji su dobro popunjeni«, kažu na Sveučilištu u Puli. Na Sveučilištu u Rijeci, čiji je, primjerice, izvanredni studij tehnologije i organizacije prometa Pomorskoga fakulteta od mogućih devet studenata upisao samo jednoga, tvrde da imaju jasnu upisnu politiku – taj se program ne će ugasiti, nego će se eventualno nastavnički kapacitet prebaciti na druge studijske programe Pomorskoga fakulteta.
Denis Derk piše o antiratnom Miroslavu Krleži, kojega spominje u programu stote godišnjice završetka Prvoga svjetskoga rata. Spominje i knjigu znamenitoga Karla Krausa »Posljednji dani čovječanstva« iz 1922., koja je prije četiri godine objavljena i na hrvatskom jeziku. Kraus u »Posljednjim danima čovječanstva« piše baš o kataklizmičkom Prvom svjetskom ratu i o kraju jedne epohe u kojoj je i Hrvatska uostalom imala svoju važnu dionicu.
Zanimljivo je da je povodom te godišnjice za mirovnu biblioteku pariškoj knjižnici njemačka kancelarka Angela Merkel poklonila knjigu »Pisma sinu« važne njemačke kiparice i grafičarke Käthe Kollwitz kojoj je sin poginuo u Prvom svjetskom ratu na belgijskom ratištu. Slovenski predsjednik Borut Pahor izabrao je ratni roman suvremenoga slovenskoga pisca Drage Jančara »Noćas sam je vidio«, koji je 2014. godine proglašen za stranu knjigu godine u Francuskoj. Francuski predsjednik Emmanuel Macron knjižnici je poklonio Apollinareovu knjigu pjesama, a za pjesnika Fernanda Pessoa odlučio se portugalski predsjednik Marcelo Rebelo de Sousa. Talijanski predsjednik Sergio Mattarella mirovnu je biblioteku obogatio poznatom knjigom talijanskoga pisca židovskoga podrijetla Prima Levija »Zar je to čovjek«, koja je u Hrvatskoj objavljena u više izdanja. Češki premijer Andrej Babiš u Pariz je došao s knjigom Karela Čapeka, a nekoliko afričkih predsjednika poklanjalo je djela južnoafričkoga aktivista i predsjednika Nelsona Mandele. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Pariz je došla s epom »Judita« Marka Marulića napisanim na početku šesnaestoga stoljeća. »Prvi hrvatski umjetnički ep poklanjam knjižnici kao uspomenu na hrabru i odlučnu heroinu koja je žrtvovala svoj život za svoju domovinu, svoj narod, za slobodu i mir koje smo i danas, stoljećima kasnije kao temeljnu vrijednost dužni podariti našoj djeci, našim potomcima«, napisala je Predsjednica. Marulićeva »Judita« knjiga je od epohalnoga značaja za hrvatsku kulturu.
Ivica Marković piše o darovateljima krvi koji prolaze kroz niz zgoda i nezgoda. »Ako se nešto zakonski ne promijeni i ako se privatne poslodavce u Hrvatskoj ne prisili da dobrovoljnim darovateljima krvi koji rade kod njih omoguće slobodan dan nakon svakog darivanja krvi, bojim se da će u budućnosti u hrvatskim bolnicama sve više nedostajati krvi i da će se znatno osuti broj darivatelja«, rekla je Katarina Verbanac iz Splita. Ona je dugogodišnja dobrovoljna darovateljica, ili kako je rekla: »Cijeli svoj život darujem krv.« Do sada krv je darovala 76 puta. Ona govori da nema ljepšega nego darovati krv, davalac se nakon toga osjeća ispunjen i zadovoljan činjenicom da će upravo njegova krv nekomu pomoći, ili mu spasiti život. »Zasigurno darivatelji krvi ne daju krv zbog sebe, svojih povlastica ili prestiža. Oni to čine jer su humani, željni pomoći drugima. To je uzvišen cilj i nije pošteno da se ne uvažavaju njihova prava. Nekada smo imali povlasticu dobivanja jednog ili dva dana više godišnjeg odmora, ali tek nakon 20 darivanja. Sada je to samo sanak pusti i ako se nešto hitno ne poduzme, nestat će darivanja krvi«, rekla je Katarina Verbanac, koja je nedavno napisala pismo ministru zdravstva u kojem je navela: »Želim da se status dobrovoljnih davatelja krvi zakonski regulira i da se nakon toga i privatnike prisili da poštuju taj zakon.«
Na isti problem nailazi i dr. Jela Mratinović-Mikulandra, pročelnica Zavoda za transfuzijsku medicinu KBC-a Split. »Najviše nam se žale darovatelji krvi koji rade kod privatnih poslodavaca da ne mogu dobiti taj jedan slobodan dan. Tvrtke u državnom vlasništvu još uvijek poštuju pravo darovatelja krvi za slobodnim danom. Privatnici smatraju luksuzom da njihovi radnici idu darivati krv, a da im oni za to moraju dati slobodan dan«, kaže dr. Mratinović-Mikulandra.
