Treće, ujedno najopsežnije poglavlje dokumenta »Dati najbolje od sebe« Dikasterija za laike, obitelj i život ističe pozitivne aspekte športa, odnosno njegove mogućnosti u promicanju dostojanstva ljudske osobe te humanijih odnosa među ljudima. Poglavlje koje nosi naslov »Šport za ljudsko biće« u svojem se prvom dijelu spušta do nekih temeljnih istina kršćanske vjere i antropologije, ispravljajući ujedno jedan povijesni nesporazum.
»Obično se mogu pronaći studije povijesne naravi«, kaže dokument, »koje stigmatiziraju katoličko stajalište prema tjelesnosti etiketirajući ga kao izrazito negativno, no teološka i duhovna tradicija katoličanstva zapravo je isticala da je materijalni svijet (i sve što postoji) dobar jer je Božje stvorenje te da je osoba jedinstvo tijela, duše i duha. Uistinu, teolozi u prvim stoljećima i u srednjem vijeku silno su se trošili da bi kritizirali gnostike i manihejce, posebno zato što su te skupine materijalni svijet i ljudsko tijelo povezivali s đavlom. Jedan od predmeta osporavanja kršćanskih pisaca bilo je to što gnostici i manihejci nisu prihvaćali židovska Pisma unutar kršćanskih Pisama te stoga nisu prihvaćali korak od Postanka gdje se kaže da je Bog, stvorivši svijet i ljudsko biće, rekao da sve bijaše ‘veoma dobro’. Naprotiv, te su skupine gradile složene mitološke konstrukcije o početku materijalnoga svijeta, povezujući ga s ‘pogrješkom’ ili sa ‘zlim počelom’.«
Dokument tu citira iz triju govora koje je papa Ivan Pavao II. održao još 1979. godine na tri različita susreta sa športašima i ljudima iz svijeta športa. Na temelju netom opisana katoličkoga nauka sveti je papa šport ubrojio u »sve ono što konstruktivno pridonosi skladnu i integralnu razvoju osobe, duše i tijela« te ga stoga Crkva cijeni. Druga misao Ivana Pavla II. vidi u športu »određeni oblik gimnastike tijela i duha«. »On kaže: ‘Športska aktivnost otkriva, osim bogatih fizičkih mogućnosti ljudskoga bića, njegove intelektualne i duhovne sposobnosti. On nije samo puka fizička moć i snaga mišića, nego ima i dušu te mora pokazivati svoje cjelovito lice’«, stoji u dokumentu.
Različiti športovi, budući da utjelovljuju ključne komponente kršćanskoga poimanja osobe – kao individue koja se, međutim, ne može istinski ostvariti bez otvorenosti prema drugima – dobra su škola istinske ljudskosti. Tako bi se mogao sažeti drugi pozitivan aspekt športa trećega poglavlja. Njezin je svojevrsni sažetak zaključna rečenica: »Tako vidimo da šport pomaže osobi rasti jer je kadar stvoriti ozračje u kojem zajedno žive i djeluju sloboda i odgovornost, kreativnost i poštivanje pravila, zabava i ozbiljnost.«
Do toga zaključka vodi niz promišljanja, od kojih se ovdje, tek za ilustraciju načina na koji se u dokumentu razmišlja, iznose samo neka, ona koja su možda bliža iskustvu većine čitatelja. O odnosu između slobode i odgovornosti dokument kaže: »Danas mnogi vjeruju da je sloboda činiti što se želi, bez ikakva ograničenja. Takav način razmišljanja odvaja slobodu od odgovornosti, a može i uroditi gubitkom svijesti o posljedicama čina ljudskoga bića. Naprotiv, šport nas podsjeća da istinska sloboda mora biti i odgovornost.« U odnosu na opasnost, koju sa sobom nose i suvremena tehnološka dostignuća, da se odmah i bez truda dobije što se želi, šport podsjeća da se bez krjeposti žrtve i ustrajnosti ne postiže ništa, argumentira dokument. Štoviše, »šport nas uči da vrijedi prigrliti izazove na dugi rok«, kaže dokument. Kao i u životu (uključujući i život u vjeri), tako i u športu »postoje mnoge etape, od kojih je neke teško svladati«.
Potreba za prevladavanjem suvremenoga relativizma nazire se i iza sljedećih riječi: »Bez pravila ne bi bilo smisla igre i natjecanja. U nogometnoj igri, primjerice, ako lopta nije potpuno prešla crtu vrata, nije gol. Sićušni milimetar čini veliku razliku. U nekim slučajevima pravila nam pomažu shvatiti da pravednost nije nešto posve subjektivno, nego da imaju objektivnu dimenziju, premda ih se susreće u obliku igre. Suprotno nego što bi se moglo misliti, u športu pravila ne ograničavaju kreativnost, nego ju potiču. Da bi ostvario rezultat unutar utvrđenih pravila, športaš mora biti vrlo kreativan. Mora nastojati iznenaditi protivnika inovativnim strategijama i tehnikama. Zbog toga su najkreativniji športaši ujedno najcjenjeniji.«
Osim što podsjeća ljudsko biće na logiku »besplatnosti« i dara (ne »moranja«), potvrđujući time slobodu ljudskoga bića, šport u još jednom segmentu može poslužiti kao škola »ozbiljnu« svijetu. »Šport je, dakle, zasnivan na početnoj pretpostavci: na suradnji i sporazumu glede konstitutivnih pravila. (…) U tom smislu šport je suprotnost ratu, koji izbija kad ljudi vjeruju da suradnja nije moguća i kad nema sporazuma glede temeljnih pravila. U športu je protivnik sudionik u kodificiranu kontekstu pravila, a ne neprijatelj kojega treba uništiti«, stoji u dokumentu. Svijest o potrebi da se šport u tom smislu održi »čistim« u posljednje se vrijeme sve izraženije očituje promicanjem »fair playa«, podsjeća dokument.
Treće poglavlje nastavlja nabrajati »krjeposti« bez kojih šport ne bi bio šport i bez kojih se, s druge strane, ni čovjek ne može u potpunosti ostvariti kao osoba, kao biće odnosa: ispravan odnos, u momčadskim športovima, između pojedinca i momčadi (papa Franjo: lijek za suvremeni individualizam); dimenzija žrtve (podnošenje poteškoća, samosvladavanje, poniznost, suočavanje s porazom, frustracijom i izazovima); radost (posebno za one koji se bave športom iz čiste ljubavi, bez zarade, vrijedi: »Na kraju analize radost je dar zasnovan na ljubavi, a to vrijedi za sve športove. Ta veza između radosti i ljubavi prema športu pomaže nam bolje razumjeti odnos između Boga, ljubavi i radosti u našoj svakodnevnoj duhovnosti«); sklad (između tjelesne i duhovne dimenzije čovjeka, pojedinca i zajednice, besplatnosti i komercijalizacije); hrabrost (također kao plod slobodnoga izbora: nijedan trener ni stručnjak ne može uliti hrabrost ako je pojedinac sam ne izabere); jednakost i poštovanje; solidarnost.
Dokument, naposljetku, stiže do posljednje, desete pozitivne točke: »Šport otvara za traženje posljednjega smisla života.« U njoj se na neki način sintetizira sve što je do tada rečeno: »Naposljetku, u našem vremenu šport je možda najrječitiji primjer jedinstva između tijela i duše. Valja istaknuti da jednostrano tumačenje navedenih iskustava vodi do pogrješnoga poimanja ljudskoga bića. Na primjer, stavljajući naglasak samo na snagu, moglo bi se činiti da su ljudi samodostatni. Jednostrano poimanje slobode dovodi do neodgovorne slike o vlastitom ‘ja’ koje nasljeduje samo vlastita pravila. Jednako tako, pretjerano isticanje zajedničarske dimenzije moglo bi dovesti do podcjenjivanja osobe. (…) Sažeto možemo reći da u športskom iskustvu osoba na poseban način doživljava napetost između snage i krhkosti, između slobode da se podvrgne općim pravilima na kojima se temelji zajednička praksa i individualnosti usmjerene k zajednici, kao i jedinstvo tijela i duha.«
Zato »kao i sve ljudske stvarnosti… i šport može biti upotrijebljen protiv dostojanstva ljudskoga bića i protiv prava osobe«. »Zbog toga Crkva želi da se čuje njezin glas kad vidi da se gaze dostojanstvo i sreća osobe«, kaže se na početku četvrtoga poglavlja dokumenta, koje upozorava na moguća i faktička zastranjenja u športu. Pritom je temeljni kriterij vrjednovanja promicanje, ili nepromicanje, ljudskih vrjednota u športu. Među tim se vrjednotama posebno spominju »priznavanje dostojanstva osobe i prikladnost poštovanja iskazanoga prema drugima, prema svim stvorenjima i prema okolišu«, »važnost radosti u aktivnom sudjelovanju u športskoj aktivnosti« te »odani suživot među ljudskim bićima«.
»Kad se donose pravila za šport na međunarodnoj razini, športaši različitih kultura, naroda i religija moraju moći uživati u zajedničkom iskustvu poštena i radosna natjecanja, koje može pridonijeti promicanju jedinstva ljudske obitelji. Po prakticiranju športa osobe mogu na jednostavan i pozitivan način živjeti svoju tjelesnost. Igrajući u momčadi, športaši mogu shvatiti da su najljepša iskustva ona u kojima se izgrađuje čvrsta povezanost među igračima te se zajednički dobro igra«, kaže se.
Premda će se neki segmenti športa i svijeta oko športa koji su danas posebno podložni zastranjenjima spominjati zasebno, načelno se o njima govori već na početku četvrtoga poglavlja. Pitanje s kojim socijalni nauk Crkve suočava političare, gospodarstvenike i znanstvenike – jesu li njihova djela u službi ljudske osobe i pravednoga društvenoga poretka – »i osobe koje djeluju u športu trebale bi si postaviti«.
»Intenzivna kvaliteta iskustava« čini šport silno privlačnim. No iz istoga je razloga on »izložen« različitim zloporabama »koje nisu na službi osobi« i »to se odnosi na športaše, kao i na gledatelje i navijače«. »Velika važnost mnogim ljudima koju šport poprima može ga svesti na sredstvo nošenja interesa, političkih linija i pokazivanja moći, na slijepo traženje profita ili na pratitelja nacionalističkih pobuda«, kaže se u dokumentu. Ističe se da se te zloporabe mogu odraziti na bit športa, kao i na »iskustva športaša«. »Šport je dio složenoga i višeslojnoga društva te sudjeluje u njegovim dinamikama: zato treba još više bdjeti da ne izgubi svoju autonomiju«, kaže se.
Druga načelna prijetnja koju spominje dokument izražena je sintagmom »pobijediti pod svaku cijenu«. Ta prijetnja, koja je vezana uz prethodne izazove, ugrožava i sudionike u športu, bilo da je riječ o njihovu zdravlju bilo o gubitku one radosti koja ih je privukla da se njime bave, kaže se u dokumentu. Posebno se, već u prvom dijelu, ističe upozorenje: »Opća prava dostojanstva i slobode moraju se štititi u športu. Posebno moraju biti zajamčena siromašnima i slabima, osobito djeci koja imaju pravo da budu zaštićena u svojem tjelesnom integritetu. Stanja zloporabe djece, bila ona fizička, spolna ili emotivna, od trenera, voditelja ili drugih odraslih napad su na mlada stvorenja stvorena na sliku i priliku Božju te su stoga izravan napad na Boga. Institucije koje financiraju športske programe za djecu, uključujući one na visokoj razini, trebale bi razviti, uz pomoć stručnjaka, programatske smjernice koje će jamčiti sigurnost djece.«
No »i športaši imaju pravo udruživati se kako bi zastupali svoje interese«. Ne smije im se »priječiti u slobodnom izražavanju kao građani i prema vlastitoj savjesti«. U športu je neprihvatljiva bilo kakva diskriminacija na temelju »društvene ili državne pripadnosti, spola, etničke pripadnosti, rase, tjelesne konstitucije ili religije«. S druge se strane svijet športa »mora osjećati odgovornim za ono što se događa oko njega«. »Mnoge su osobe uključene u pripremu i vođenje velikih športskih manifestacija te moraju biti poštivani njihovi legitimni interesi i životni uvjeti«, stoji u dokumentu.
NASTAVLJA SE
