U posljednjim danima studenoga Vijeće HBK-a za nauk vjere, pod predsjedanjem biskupa Vlade Košića, usvojilo je i objavilo novi dokument pod naslovom »Čovjek stvoren ‘na sliku Božju’ – njegova veličina i poziv«. Dokument »u osnovnim značajkama predstavlja katoličko teološko razumijevanje čovjeka iz biblijske i teološko-dogmatske perspektive«, kaže se u priopćenju izdanom u povodu objavljivanja dokumenta. »Vijeće smatra«, kaže se također, »da je pitanje čovjeka danas vrlo aktualno jer se pod utjecajem različitih svjetonazorskih i vrijednosnih sustava te napretka znanosti i tehnologije razvijaju različite antropologije, koje nisu uvijek povezive s katoličkim naukom.« Iz priopćenja se razabire komu je dokument namijenjen: »Time crkvenoj i društvenoj javnosti (dokument) pruža mjerodavan teološki okvir unutar kojega se mogu integrirati i kritički vrjednovati različiti vidovi suvremenih svjetonazorskih i znanstvenih tumačenja čovjeka.«
»U konačnici čovjek sam sebi ostaje do kraja neiscrpno otajstvo jer je, stvoren na sliku Božju, odraz Božjega otajstva i samo se u Bogu može do kraja otkriti smisao njegova postojanja.« Tom bremenitom rečenicom, koja na svoj način govori o svetosti i nedodirljivosti čovjeka, završava uvodni dio dokumenta. Do toga zaključka vodi nekoliko tvrdnja (br. 1 do 5) koje logički izviru jedna iz druge. Prva tvrdnja (br. 1) glasi: »Čovjek nikada nije znao o sebi više nego danas. Različitim istraživanjima tijekom mnogih stoljeća došao je do mnoštva spoznaja o sebi samom i svom životu, o čovječanstvu i svijetu oko sebe.« To znanje o sebi donijelo mu je »neizmjerne prednosti i poboljšanja uvjeta ljudskoga života te unaprjeđenja čovječanstva i stvorenoga svijeta«. No to je samo jedna strana, a postoji i druga. »Što više i dublje prodire u svoje biće i svoj život, što više spoznaja o sebi stječe, to se čovjeku otvara više novih pitanja«, kaže se odmah u 2. točki. Čovjek »i dalje sam sebi ostaje pitanje«, traži »nove odgovore«; uza sve spoznaje »ima i iskustvo nedorečenosti« jer ne dolazi »do krajnjega odgovora na pitanje o sebi«, pa i dalje traži i pita se. Na temelju toga općeljudskoga iskustva dokument postavlja pitanje: »Time što se čovjek nalazi između iskustva nedovršenoga znanja o sebi i unutarnjega impulsa za sve dubljim proučavanjem svoga bića i života, otvara se načelno pitanje, može li čovjek sam sebe i iz samoga sebe do kraja spoznati i je li on sam sebi u konačnici do kraja nedokučivo biće?«
U 3. točki uvoda upozorava se na opasnost koju krije čovjekovo nagomilano znanje, tj. »sve brojnije, preciznije i kompleksnije spoznaje« i »sve različitiji diskursi« – o samom sebi. Opasnost je u tome da sve to više nije moguće povezati u smislenu cjelinu ili svesti na »zajednički nosivi temelj«. Spominje se »nepoveziva fragmentiranost (rascjepkanost) i nesavladiva nepreglednost znanja tako da (čovjek) više nije u stanju oblikovati cjelovitu, normativnu (mjerodavnu) sliku sebe, prema kojoj bi se mogao orijentirati u svom životu i djelovanju«, a posljedica toga je »opasnost da čovjek postane nesiguran u svoj identitet, da izgubi orijentir glede svoga mjesta unutar svijeta, smisla i cilja svoga života«, kaže se u 3. točki.
U 4. točki uvoda posebno se upozorava na opasnost da prevlada danas globalno prisutan jednostran pogled na čovjeka, tj. »tendencija prema isključivo empirijskom proučavanju čovjeka, poglavito preko područja prirodnih znanosti i tehnologije«. Tu je opasnost dokument ovako opisao: »Promatranjem konkretnih datosti – konkretna čovjeka, njegove konstitucije, ponašanja i životnih uvjeta – dolazi se do sve preciznijih uvida o tome što je čovjek, što čini njegovu ‘narav’: koje su njegove zajedničke karakteristike, koje čine čovjeka dijelom ljudske vrste. Postoji tendencija prema isključivo naturalističkom razumijevanju čovjeka, koje često vodi materijalističkim i determinističkim zaključcima. Time prijeti opasnost da se zanemari onaj pristup koji je usmjeren prema cjelovitom razumijevanju čovjeka i svega onoga što ga čini pojedinačnom, nezamjenjivom osobom i članom ljudske zajednice. Čovjek, naime, nije samo egzemplar ljudske vrste, nego i osoba s pripadajućim identitetom i dostojanstvom, razumom, slobodom i odgovornošću. Upravo shvaćanje čovjeka kao osobe i s time povezano njegovo neotuđivo dostojanstvo i ljudska prava doprinos su kršćanstva zapadnoj civilizaciji.«
Tu dokument spominje odnos koji se u svakodnevnom govoru često opisuje kao odnos znanosti i vjere. O tom odnosu kaže: »U vidu povezivosti dvaju različitih i nerijetko polarizirajućih načina proučavanja čovjeka, valja ustvrditi da se znanstveno-empirijski pristup čovjeku i biblijsko-teološko shvaćanje čovjeka međusobno ne isključuju. Ni objektivizirajući znanstveni pristup ne može pretendirati na isključivost i sveobuhvatnost razumijevanja čovjeka, niti se teološko promišljanje načelno može izolirati od interdisciplinarnoga dijaloga s onim znanstvenim područjima koja dublje proučavaju naravne datosti čovjeka i njegova života.« Katolička teološka interpretacija čovjeka, tj. ono što će dokument u nastavku ukratko iznijeti, ne pridonosi u prvom redu »povećanju pojedinačnih znanja o čovjeku niti stoji s njima u konkurenciji«, kaže se u dokumentu.
Drugim riječima, katolički nauk o čovjeku ne daje nešto količinski »više« u odnosu na prirodne znanosti, pa ni na takozvane humanističke znanosti, niti je u pravom smislu njihova alternativa u smislu da bi činio isto što i one čine samo na neki drugi, ispravniji način. Teološki je pristup drugačiji, drugačije mu je stajalište. On pristupa čovjeku na temelju »Božje samoobjave čovjeku koja je artikulirana u Bibliji i tradiciji Crkve te aktualizirana u dijalogu sa suvremenim znanostima«. Katolička teološka interpretacija čovjeka pruža temeljne istine, koje omogućuju cjelovit pogled na čovjeka i smisao njegova života te oblikuju mjerodavan okvir za traženje odgovora na pojedinačna pitanja. »Teologija pokazuje da se bit čovjeka ne otkriva samo promatrajući njega samoga… nego čovjeka u cjelini razumijeva iz njegova konstituirajućega odnosa s Bogom, unutar kojega se mogu integrirati i kritički vrjednovati različiti aspekti znanja o čovjeku«, kaže se u uvodu u dokument.
Dokument u svom prvom poglavlju, pod naslovom »Čovjek stvoren ‘na sliku Božju’«, iznosi temeljno polazište kršćanske vjere, tj. »da je čovjek Božje stvorenje«. Bez okolišanja dokument tu ulazi u suvremeno pitanje koje se kod mnogih artikulira kao prijepor ili nesporazum. »I onda, kada je prihvaćena spoznaja da se čovjek do svoga sadašnjega stanja razvio u jednom evolutivnom procesu, to ne poništava biblijsku i teološku tvrdnju da čovjek postoji jer ga je Bog htio. Kao univerzalni transcendentni uzrok svega što postoji, Bog je ne samo svijetu, nego i čovjeku omogućio razvoj evolutivnim načinom i uputio mu poziv u osobno zajedništvo svoga života. Koliko god imao zajednički evolutivni razvoj s drugim živim bićima na zemlji, čovjek ih nadilazi po duhovnoj duši, svijesti, razumu, savjesti, slobodi i ljubavi. Ni evolutivni razvoj prvoga čovjeka ili ljudske skupine ne može se objasniti samo znanstvenim metodama i pojmovima. Katolička teologija pretpostavlja poseban Božji zahvat u nastajanju čovjeka, a to izražava tvrdnjom da Bog neposredno stvara dušu svakoga čovjeka. ‘Ontološki skok’ prema čovjeku u procesu evolucije ne proizlazi iz razvoja materije, nego iz posebnoga Božjega djelovanja, koje omogućuje da se razvije čovjek. Pojam ‘duša’ u teološkom načinu govora izražava da Bog samo s čovjekom i sa svakim čovjekom, od početka njegova postojanja uspostavlja osobni odnos i time ga uzdiže iz samo materijalne na duhovnu razinu života.«
Sljedeća točka iznosi »teološku ‘definiciju’ čovjeka«, tj. progovara o biblijskim riječima prema kojima je Bog stvorio čovjeka »na svoju sliku«. Te riječi izražavaju poseban čovjekov status pred Bogom i u svijetu. Prije svega biblijska formulacija kazuje »da je Bog htio da čovjek bude na poseban način s njim povezan i da ima udjela u njegovu trojstvenu božanskom životu«. »Time Bog svakomu čovjeku, neovisno o njegovim sposobnostima, rasi, izobrazbi, ugledu, imetku, daje neotuđivu vrijednost i dostojanstvo. Odatle proizlazi zapovijed da se ni jednim čovjekom ne može raspolagati kao sredstvom i da ni jedno ljudsko biće ne može biti podređeno nekom ideološkom sustavu, strukturama ili interesima pojedinaca i skupina. Čovjek nije gospodar drugoga čovjeka, nego se treba prema njemu odnositi poštujući ‘sliku Božju’ u njemu, njegovu vrijednost i dostojanstvo«, stoji u dokumentu.
Čovjekovom povezanošću s Bogom određeni su drugi njegovi temeljni odnosi, prema samomu sebi, prema drugim ljudima – zajednice na razini obitelji, društva, vjere, posla, čovječanstva – i prema stvorenju. »Stvoreni na sliku trojstvenoga Boga, ljudi se ne mogu u potpunosti ostvariti kao samodostatni i neovisni subjekti, nego je njihov odnos s Bogom i suživot s drugima značajan čimbenik u njihovu osobnom ispunjenju«, kaže se u dokumentu.
»Čovjekova stvorenost na sliku Božju«, kaže se također, »nema samo supstancijalni (inteligentno i slobodno biće) ni funkcionalni karakter (zadaća da vlada zemljom), nego se stvorenost tiče cjelovita njegova bića, njegova postojanja i djelovanja. (…) To znači da je duhovna dimenzija, zajedno s onom psihofizičkom, povijesnom i društvenom, neizostavan dio ljudskoga bića, koja prožima sve druge njegove dimenzije i koju u svom osobnom napredovanju također treba dalje razvijati. Iz čovjekove povezanosti s Bogom slijedi da on nije biće koje pripada samo materijalnomu svijetu, ljudskoj vrsti i čovječanstvu, nego mu je otvorena mogućnost i poziv da nadiđe sebe i svijet te sudjeluje u vječnom zajedništvu života s trojstvenim Bogom.«
Preobrazba ljudske povijesti i društva
»U Bibliji ne stoji da čovjek ‘jest’ slika Božja, nego je stvoren ‘na’ sliku Božju.« Drugim riječima čovjek nije statičko ni dovršeno biće, nego njegovu narav i biće treba shvatiti dinamički, kao poziv koji je već začet, ali ga je potrebno ostvarivati. »On je pozvan rasti i sve više realizirati bogolikost unutar svoje osobne, društvene i povijesne egzistencije«, kaže se u dokumentu, koji nakon te tvrdnje ide korak dalje te ulazi u srž, posebnost kršćanske vjere. Naime »uzrok, uzor i cilj« toga rasta je Isus Krist, »prava ‘slika Boga nevidljivoga’«, »Prvorođenac po kojem je sve stvoreno i usmjereno na njega«. Stoga je »čovjek pozvan sve više suobličavati se slici Krista (usp. Rim 8, 29) prema kojoj je stvoren, otkupljen i obnovljen«. Rast u »novoga čovjeka« ostvaruje se u sakramentalnom zajedništvu s Kristom i po darovima Duha Svetoga.
No taj se rast »ne ostvaruje samo na razini nutarnjega života niti samo u svrhu zadobivanja vječnoga života s Bogom«. »Njegova duhovna preobrazba u sliku Isusa Krista treba biti vidljiva u njegovu zemaljskom životu na svim razinama njegove komunikacije i djelovanja. Božji poziv upućen čovjeku da se izgrađuje u svojoj bogolikosti po udioništvu u Kristovu otajstvu otkupljenja neodvojivo je povezan s njegovim konkretnim zalaganjem za razvoj čovječanstva i stvorenoga svijeta. Čovjekova osobna preobrazba treba se proširiti u preobrazbu ljudske povijesti i društva, unutar kojega bi se sve vidljivije trebala ostvarivati načela kraljevstva Božjega«, kaže se na završetku prvoga poglavlja.
NASTAVLJA SE
