Ovogodišnja korizma i Uskrs po mnogočemu su bili posebni jer su uskrsni blagdani diljem svijeta proslavljeni u sjeni krize koja je zbog zaštite javnoga zdravlja od koronavirusa zatvorila i vrata crkava. Na Josipovo, 19. ožujka, tako su se u Hrvatskoj posljednji put slavile mise s narodom, a dan kasnije na snagu su stupile odredbe hrvatskih biskupa koje su, među ostalim, sadržavale odredbe o slavlju mise bez naroda. Bogoslužja su se počela intenzivnije prenositi preko sredstava društvenoga priopćavanja, na društvenim mrežama, vjernike se potiče na »duhovnu pričest«… Uvid u situaciju u kojoj se našla Crkva što se tiče liturgijskoga života za Glas Koncila dao je liturgičar sa splitskoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta prof. dr. Ivica Žižić.
»Vrijedi napomenuti da Rimski obred ne poznaje ‘privatnu misu’ koju slavi samo svećenik bez nazočnosti drugih, osim u slučaju prijeke i opravdane potrebe. Nova Opća uredba Rimskoga misala govori o ‘misi u kojoj sudjeluje samo jedan poslužitelj’ te u br. 254. donosi: ‘Neka se misa ne slavi bez poslužitelja ili barem kojeg vjernika ako nije prijeka i opravdana potreba.’
U ovim vremenima mnogo je toga prešlo na zaslone i tamo je rastvoreno u informaciju, razonodu ili površnu priču. Preoptimistično je uvjerenje da mediji mogu posredovati svu dubinu vjere osiguravajući prijenos liturgijskih slavlja. Medij ne samo da prenosi, nego i preoblikuje poruku, a to u ovom slučaju znači da slavlje vjere lako postaje virtualno, spektakularno. Međutim, misa je uvijek bila i jest dijaloška i zajedničarska te pretpostavlja stvarnu, a ne virtualnu nazočnost ‘dvojice ili trojice sabranih u Kristovo ime’. Usto, ‘praćenje mise na televiziji’ teško se može smatrati ‘punim sudjelovanjem’. Kod praćenja euharistijskoga slavlja izostaju brojni bitni elementi liturgijskoga sudjelovanja, među kojima na poseban način pričest. Medijski prijenos liturgijskih slavlja ipak je vidljivo svjedočanstvo Crkve koja nastavlja, makar i u ovakvim ograničenim uvjetima, slaviti, moliti i biti vidljivi znak da Bog ne napušta svoj narod. Ta vidljivost, makar virtualna i uza sva svoja ograničenja, važna je gesta u ovom trenutku«, kazao je dr. Žižić.
Obustavljanje liturgijskih slavlja, pa čak i zatvaranje crkava (što je suprotno odredbama HBK-a) u nekim mjestima posebno su dramatično doživjeli pojedini vjernici, pa se često moglo čuti pitanje kako pomiriti vjersku obvezu i potrebu s mjerama zaštite od pandemije. Na to je pitanje dr. Žižić odgovorio: »Vjernici su oslobođeni od ‘obveze’ sudjelovanja na misi, ali nisu niti mogu biti oslobođeni od ‘potrebe’ da se vjera ‘slavi’, a ne samo ‘misli’, ili ‘osjeća’. Ovih se dana ponovno vraćaju ideje o kršćanstvu kao ‘vjeri nutrine’ u odnosu prema kojoj liturgijsko slavlje nije nebitno, ali je ipak drugotno. ‘Boga se može savršeno susresti i moliti kod kuće’, ironično je primijetio jedan talijanski znanstvenik. Zagovornici takvih predrasuda možda u liturgiji i u pobožnostima vide ‘nedozrelo’ kršćanstvo, tobože ‘nedoraslo’ sadašnjemu trenutku. No liturgija je osnovni i nezamjenjivi dio vjerničkoga identiteta; vjera se sakramentalno rađa i iz sakramentalnoga slavlja produžuje u život. Osim toga, vjera živi u slikama, simbolima, pobožnostima… ona je stvar ‘cjeline’, a ne apstraktne ‘nutrine’. Situacija u kojoj se nalazimo prava je prilika da Crkva iznova osvijesti potrebu za liturgijom kao integralnim mjestom svoje vjere.«
Logično se na tu konstataciju nastavlja pitanje odnosa vjere i znanosti, odnosno je li u ovom slučaju ponovno verificirana moć sekularne ideologije koja relativizira vjeru, a uzvisuje znanost i u znanosti nudi obećanje spasa?
»U aktualnoj krizi stavljeni smo ponovno pred izazove ideološke svjetovnosti koja pokušava dovesti u pitanje temelje naše vjere pod krinkom ‘brige za čovjeka’. Iako mislimo da su svjetovne ideologije iza nas, pokopane u minulim ideološkim sustavima, one su itekako žive: pronašle su nova razorna izdanja u masovnom relativizmu i subjektivizmu, u superiornosti tehnologije i znanosti, koja odlučuje o svemu. Recentna stajališta to jasno dokazuju. Nakon ove krize, koja je pravi izazov za cjelovitost kršćanske vjere, naše će se crkvene zajednice trebati oporaviti prije svega od nedostatka bogoslužja, koje je ‘zavičaj’ naše vjere, a onda i od drugih, nerijetko opasnih, predrasuda koje su kružile po našem javnom prostoru, ali i u nama, prema kojima se Bog ili potiskuje ili ga se rabi u ponižavajućim argumentacijama. No liturgija je za Crkvu apsolutno neizostavna: ona je najčišći oblik postojanja i vjere i Crkve. I to vrlo dobro osjećamo u ovom trenutku kad su naše crkvene zajednice lišene zajedničkoga slavlja vjere.«
Upućujući zaključnu poruku, liturgičar dr. Žižić kazao je: »Ovi su nam korizma i Uskrs ostali duboko urezani u sjećanje. I neka bude tako, ako će ove kušnje iz nas izvući ono najbolje: zahvalnost, suosjećajnost, razumijevanje života. Na ispitu je naša vjerodostojnost i spremnost biti svoji i Božji, biti skromniji i ujedno radosniji ljudi, osloboditi se površnosti i ponovno učiti ono što je zapravo bitno. Na kušnji je naša strpljivost i spremnost da umijemo prelaziti iz svjetovnoga u sveto, iz malodušnosti u sigurnost, iz iluzija u ono što je uistinu zbiljsko i vječno. Od iscrpljujućih pogleda u zaslone možda je važniji hrabar pogled u sebe same, poniranje u dubine praćeno molitvom i iskreno bivanje sa sobom koje može razbistriti i naš um i naše srce.«
