Ovih dana nije se moglo reći da je nogomet sporedna stvar, nego glavna preokupacija mnogima, a izbornik Zlatko Dalić, koji je pod stalnim udarom kritika, prelazeći preko svega, rekao je ususret utakmici u osmini finala prvenstva: »Ali dobro, ostat ćemo i dalje gospoda. Hvala svima na potpori, na kritikama, idemo dalje. Ostvarili smo cilj, drugi smo u grupi. Ne znam koji sam cilj ostvario, deseti, jedanaesti, dvanaesti? Nemam pojma. Prema tome, dragi Bog je uz mene, gura me; kad je najteže, pomogne mi.«
Novinar Karlo Ledinski u svom uvodniku u Večernjem listu napisao je tekst kojemu bi se trebalo vratiti baš sada kada se zna ishod natjecanja nakon izgubljene utakmice sa španjolskom reprezentacijom. Napisao ga je nakon pobjede nad škotskim igračima: »Do prekjučer su za neke bili gubitnici, a od jučer su opet heroji. Tako je to kod Hrvata, u ljubavi prema nogometnoj reprezentaciji nikada nismo imali sredine. Uvijek krajnost, ili euforija ili depresija. Euforične slike iz hrvatskih gradova nakon pobjede protiv Škotske opet su potvrdile da najveću emociju hrvatskom narodu mogu izazvati Dalić, Modrić, Perišić i ostalo društvo vatrenih. Uostalom, milijun ljudi na hrvatskim ulicama bili su samo zbog pape i vatrenih, nakon što su 2018. osvojili srebro na Svjetskom prvenstvu. A baš smo zbog tog srebra malo previše poletjeli, umislili si da baš uvijek moramo biti u svjetskom vrhu.
Ne moramo, jer uostalom, ponajveća nogometna velesila Italija propustila je prošli SP, pa nikomu ništa. A mi smo napadali izbornika jer je, zamislite, izgubio od ponajvećih favorita Eura Engleza te remizirao s Česima. I praktički ga otpisali iako je prije Škotske sve držao u svojim rukama. Istina, vukao je Zlatko Dalić i neke krive poteze u posljednje dvije godine, no kada je bilo najvažnije, uvijek je pobjeđivao. I protiv Ukrajine u kvalifikacijama za SP, i protiv Mađarske i Slovačke za odlazak na Euro, i u ključnoj utakmici sa Švedskom za ostanak u Ligi nacija, i u utakmicama Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zlatko Dalić najveći je hrvatski izbornik u povijesti, jedini uz Ćiru Blaževića koji nas je odveo u drugi krug na dva velika natjecanja. I zato je zaslužio veći kredit kada reprezentacija igra lošije.
No, kritike su i stvar ljubavi, jer jedino u nogometu Hrvatska ima četiri milijuna izbornika, i jedino nogomet može ujediniti četiri milijuna Hrvata. Dok nas političari uglavnom razjedinjuju, nogometaši nam daju nadu i pokazuju da barem u nečemu možemo biti u svjetskom ili europskom vrhu. Od 13 velikih natjecanja nakon hrvatske neovisnosti, vatreni su se plasirali na njih čak 11. Više velikih natjecanja od nas imaju samo Nijemci, Francuzi, Španjolci, Talijani, Englezi i Portugalci! I to je dokaz da smo dio nogometne elite. U kojoj smo ostali i na ovom Euru.«
Kako bi Hrvatska izgledala da prije 10 godina nije završila pregovore s Europskom unijom, odgovorio je Tomislav Krasnec u Večernjem listu. »Loše, lošije i najlošije. Loše jer bi propustila posljednji vlak koji je kretao s ovih perona prema tom velikom projektu ujedinjenja Europe u možda ne idealan, možda još uvijek manjkav, ali uvjerljivo najrazvijeniji oblik regionalne integracije u svijetu. Važan osjećaj pripadnosti Europi, i osjećaj povratka u Europu u statusu samostalne, suverene države, ostao bi neostvaren. Neki su i tada, a neki možda i još jutros, mislili da bi propuštanje šanse za dovršetak pregovora u ljeto 2011. jednostavno značilo da nas neka druga šansa za zatvaranje pregovora čeka u nekom drugom mjesecu, s nekom drugom Vladom, ali vrlo blizu. Ali svi koji su pratili što se događa u EU znali su da druge šanse neće biti na vidiku«, napisao je, zaključivši da je kapacitet Europske unije da zaista prima nove članice izgledao u to vrijeme poput garažnih vrata koja su se godinama spuštala i spuštala, ali ispod kojih se Hrvatska provukla prije nego što su konačno spuštena.
»Bilo bi nam, dakle, loše, ali zašto lošije? Jer bi od trenutka tog, nasreću izbjegnutog, neuspjeha Hrvatska sve više klizila u poziciju u kojoj je iz međunarodne perspektive promatrana kao – htjela, ne htjela – dio zapadnog Balkana. Bili bismo u društvu onih koji su ostali izvan EU. Bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija. Ne može se pobjeći od geografije, ali od geopolitike može, i Hrvatska danas nije dio zapadnog Balkana, nego je država članica Europske unije. Kojoj je stalo do napretka zapadnog Balkana na europskom putu, jer taj put u načelu znači reformiranje naših susjeda u bolje države, ali koja je sama usidrena negdje drugdje, u Europu, ne na Balkan. Da je ostala izvan EU, i Hrvatska bi se opterećivala temama i dilemama poput stvaranja nekog novog regionalnog ‘mini Schengena’, s centrom gravitacije u Beogradu. Može li netko pri zdravoj pameti tvrditi da bi to bilo bolje? Ne, bilo bi loše i lošije. Ali zašto najlošije? Zato što je ovo drugo bilo predvidivo, a tek dolazimo do nepredvidivosti, poput pandemije novog koronavirusa. Neke države imale su, naravno, blaže mjere lockdowna, ali i same države bile su osuđene na svojevrsni kućni pritvor, na zabranu svih ne-esencijalnih putovanja za njihove građane. Da je ostala izvan EU, Hrvatska prošle godine ne bi uopće imala turista iz onih europskih zemalja na koje se naš turizam toliko oslanja«, napisao je Krasnec navodeći da bi bez EU-a i njegovih fondova Hrvatska bila i bez pelješkoga mosta i fonda za oporavak od koronakrize.
