AMERIČKA STRUČNJAKINJA ZA KULTURNE KATOLIKE MAUREEN K. DAY Župe mogu vratiti vjernike u Crkvu, a božićnu liturgiju treba planirati već u kolovozu

Maureen Kelly Day
»Apostolat susreta ne snižava standarde – on povećava sposobnost ljudi da te standarde dosegnu. Isus je propovijedao i suprotstavljao se grijehu, ali njegove su prve riječi grješnicima često bile pozivi: ‘Dođi i vidi!’ ili: ‘Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.’ On nam je pokazao da se vjera ne može ukorijeniti bez odnosa«

Minuli Marijin mjesec i netom započeti mjesec Srca Isusova doba su kada se crkve diljem Hrvatske ispunjavaju mnoštvom vjernika: upravo je tada, naime, vrhunac slavljâ sakramenata prve pričesti, potvrde i ženidbe. No to je već i poslovično doba »oproštaja« mnogih »tradicionalnih« vjernika od vlastite župne crkve do iduće sakramentalne prigode. Suvremena statistika pokazuje da nije riječ tek o anegdotalnoj pojavi; no o uzrocima i mogućim rješenjima za nju u katoličkoj se javnosti u nas rijetko govori. Stoga je pravo osvježenje kada spomenutomu fenomenu tkogod ne pristupi tek iz perspektive pastoralnoga aktivizma, nego i znanstvene akribije. Te je dvije perspektive u nedavno objavljenu izdanju američkoga Liturgical Pressa naslovljenu »Kulturni katolici: Tko su i kako odgovoriti« sjedinila američka teologinja i sociologinja katolištva dr. Maureen K. Day. S nagrađivanom autoricom i istraživačicom osim o fenomenu kulturnoga katolištva razgovarali smo i o izazovima katoličkoga društvenoga djelovanja, ali i o potencijalu obrtanja trenutačnoga modela župnoga pastorala.

U svojoj prvoj papinskoj propovijedi Lav XIV. primijetio je da mnogi kršćani pod pritiskom modernoga društva žive kao praktični ateisti. Bi li bilo ispravno takve pojedince poistovjetiti s kulturnim katolicima? Kako biste ispravno opisali tu skupinu?

S jednoga stanovišta praktični je ateizam šira pojava od kulturnoga katolištva; s drugoga stanovišta praktični se ateizam od njega i razlikuje. Ljudi koje nazivam kulturnim katolicima spremno se izjašnjavaju kao katolici, ali sudjeluju na misi rjeđe nego jednom mjesečno. Sama ta činjenica mogla bi ih svrstati u kategoriju praktičnih ateista; no mnogi koji svaki tjedan idu na misu također mogu živjeti kao praktični ateisti ako smatraju katolištvo više pouzdanim pravilnikom negoli preobražavajućim načinom života. One koji su u Svetom pismu susreli Krista obuzimao je upravo osjećaj novosti – a upravo je taj osjećaj manjkao iskustvu farizeja.

Izazov koji nam papa Lav nudi nije, dakle, da vjeri pristupimo isključivo intelektualno, nego da dopustimo da Kristova radosna vijest dotakne naša srca i očituje se u načinu na koji gledamo na sebe i postupamo s drugima. Samozadovoljstvo jedna je od najopasnijih klopki koje se mogu tiho uvući u život kršćanina. Uzbuđena sam što je Papa najavio taj »put srca« – jer to je uistinu moralno maksimalistički put.

Katolištvo je pitanje srca, ali i pitanje brojeva. Vaše istraživanje potvrdilo je da među kulturnim katolicima ima više muškaraca nego žena, što se poklapa s prevlašću žena u crkvenim klupama. Kako izgleda demografski i politički profil kulturnih katolika?

U Sjedinjenim Državama u katoličkom je stanovništvu najveći udio dviju primarnih skupina: osoba latinoameričkoga podrijetla i osoba europskoga podrijetla. Kulturni katolici češće pripadaju potonjoj skupini. U političkom smislu kulturni katolici ne naginju snažno ni demokratima ni republikancima; češće se identificiraju kao politički neovisni. To ima smisla – ljudi koji su sumnjičavi prema organiziranoj religiji često ne vjeruju ni političkim institucijama.

Kakvu im katoličku kulturu možemo pripisati?

Iako im je razina vjerovanja niža nego u redovitih sudionika mise, ipak je relativno snažna. Kulturni katolici smatraju važnim vjerovati u transsupstancijaciju, iskazivati pobožnost Mariji i brinuti se za siromašne. Istodobno manje su angažirani kada je u pitanju doniranje karitativnim službama ili volontiranje u mjesnim zajednicama. To nam govori da kulturnim katolicima manjka formacije nužne za potpuno razumijevanje vlastitih uvjerenja i za djelovanje u skladu s njima.

»Kulturni katolici smatraju važnim vjerovati u transsupstancijaciju, iskazivati pobožnost Mariji i brinuti se za siromašne. Istodobno manje su angažirani kada je u pitanju doniranje karitativnim službama ili volontiranje u mjesnim zajednicama. To nam govori da kulturnim katolicima manjka formacije nužne za potpuno razumijevanje vlastitih uvjerenja i za djelovanje u skladu s njima«

Uzmimo za primjer Trojstvo – temeljnu zasadu kršćanske vjere. Osoba koja redovito ide u crkvu može razumjeti da stvorenost na sliku trojedinoga Boga – Boga u kojem je ljubav i odnos – podrazumijeva da smo najljudskiji kada njegujemo odnose ljubavi prema drugima. Ali onaj tko zna jedino da je Bog Otac, Sin i Duh Sveti teško će tu istinu ucijepiti u svoj identitet.

Kulturni su katolici tu u nepovoljnom položaju: oni gaje katolička uvjerenja koja su često nerazvijena ili ne znaju kako bi ta uvjerenja trebala presijecati druga područja njihova života. U toj je točki moja intelektualna znatiželja prerasla u svojevrsnu sućut prema njima.

Kako to mislite?

Isprva sam samo htjela doznati tko su ti ljudi i kako se Crkva s njima može bolje povezati. Nakon analize podataka razjasnilo mi se da im treba pomoć. Činjenica da nisu dijelom svojih župa isključuje ih iz osnovnih mehanizama pomaganja drugima – mehanizama koji ujedno donose radost i omogućuju procvat ljudske osobnosti.

Ali što je uzrok toga isključenja? Prema Vašim podatcima, više od polovice identificiranih katolika u SAD-u su kulturni katolici; u Hrvatskoj prema nekim podatcima oko 27 posto katolika prisustvuje nedjeljnoj misi… Kako smo od prevladavajuće katoličke kulture došli do prevlasti kulturnoga katolištva?

Znamo da je stvarna stopa sudjelovanja na misi uvijek niža od one koja se iznosi u anketama. Iako sudjelovanje na misi s vremenom slabi, rast sekularizma također je umanjio sram povezan s preskakanjem mise. Drugim riječima, dio spomenutoga pada jednostavno je posljedica toga što su ljudi danas iskreniji nego što su bili u prošlosti.

Ali to je samo dio priče. Kao što je Stephen Bullivant primijetio u knjizi »Masovni izlazak« (eng. Mass Exodus), udaljavanje od katolištva u SAD-u započelo je već 40-ih. S uvođenjem besplatnoga fakultetskoga obrazovanja za veterane Drugoga svjetskoga rata katolici su se počeli iseljavati iz urbanih etničkih enklava u kojima su se nekoć okupljali. To je raskinulo odnosne poveznice koje su tvorile ono što Bullivant naziva »strukturom vjerodostojnosti« – društvenu mrežu koja je katolištvu pružala dojam smislenosti i ostvarivosti.

Je li taj fenomen pogodio i Crkvu?

Nakon Drugoga vatikanskoga koncila Crkva je uglavnom prestala isticati prakse koje su jačale katolički identitet. Tako su nekadašnje vjerske prakse postale isključivo kulturnima – poput pečenja irskoga kruha za blagdan svetoga Patrika.

Moje istraživanje za knjigu »Katolištvo na raskrižju« (eng. Catholicism at a Crossroads) pokazalo je da vjera pojedinca jača što on ima više odnosnih poveznica s katolištvom. Ako su oba roditelja katolici, veća je vjerojatnost da će i djeca u odrasloj dobi ostati katolici. Ako su oba supružnika katolici, veća je vjerojatnost da će ići na misu svaki tjedan. Iz zajednica mladih koje se usredotočuju na prijateljstvo i odnose obično proizlaze predaniji odrasli katolici nego iz zajednica usmjerenih isključivo na nauk. Dakle, rasap katoličkih kulturnih veza i društvenih mreža u srži je kulturnoga katolištva.

Glavni kriterij po kojem raspoznajete kulturne katolike njihovo je rijetko sudjelovanje u misi. Ipak, gotovo polovica kulturnih katolika vjeruje da »dobar katolik« mora vjerovati u transupstancijaciju – iako ste izračunali da samo 62 posto vjeruje da su sakramenti bitni za njihov odnos s Bogom…

Kulturno katolištvo višeslojno je i duboko osobno. Vjerujem da se većina kulturnih katolika ne smatra »velikim katolicima«. Možda vjeruju u određene dogme, ali ne dovoljno snažno da bi ih to navelo da prisustvuju misi. Neke sputava krivnja; drugi su se udaljili tijekom užurbanih ili teških razdoblja u svojim životima.

Za mnoge je prekretnica bio COVID-19. Uočili smo da su neke župe demografski i financijski porasle nakon pandemije jer je ona kulturnim katolicima dala povod da se ponovno uključe u Crkvu. Ali za druge je to bio trenutak kada su shvatili da im misa više zapravo i ne treba.

COVID-19 unio je podjele diljem svijeta. Postoje li podjele i među kulturnim katolicima?

U SAD-u katolici su politički razdijeljeni između demokrata i republikanaca za razliku od mnogih protestantskih denominacija, koje uglavnom naginju jednoj stranci. To je tako jer se Katolička Crkva s pojedinom strankom slaže u različitim pitanjima – kao što je slučaj sa stajalištem Republikanske stranke o pobačaju ili Demokratske stranke o imigraciji.

Međutim, kulturni katolici uglavnom su prilično ujedinjeni u temeljnim pitanjima nauka. Vrlo im je važno Isusovo uskrsnuće, a svećenički celibat najniži im je po važnosti. Zanimljivo, to se podudara i sa stajalištem vjernika koji redovito pohađaju misu. Kulturni katolici također cijene izvanžupne vjerske prakse poput svakodnevne molitve iako ih prakticiraju rjeđe nego redoviti sudionici mise.

Što se može naučiti iz američkoga iskustva s kulturnim katolištvom?
Ključno je započeti s malim, specifičnim pitanjima o stvarnim ljudima u našim životima prije nego što pokušamo odgovoriti na veliko pitanje o razlozima njihova udaljavanja od Crkve. Ako čovjek pogleda sjajan film i želi da ga pogleda i njegov prijatelj, najbolji pristup ne će biti da prenese što se njemu svidjelo, nego da podijeli što bi se tomu prijatelju moglo svidjeti. Na sličan je način naše veliko pitanje kako vratiti kulturne katolike; ali naše prvo pitanje trebalo bi biti: Što bi dobra tomu prijatelju donijelo produbljivanje njegova katolištva? Ako je katolištvo zaista čudesno – a jest – nikada se ne bismo trebali osjećati čudno što nekoga pozivamo u nj.
U svojoj knjizi tvrdite da se mnogi kulturni katolici udaljavaju od župa zbog razočaranja pristupom Crkve društvenim promjenama.

Istina je da se mnogi laički katolički apostolati u SAD-u usredotočuju na preobrazbu pojedinca, a ne na preobrazbu zajednice – što je umnogome drukčije nego na početku 20. stoljeća, kada su za katolički socijalni rad uglavnom bile zadužene župe i biskupijske strukture. Ne samo da ta promjena potiče oslanjanje na vladine programe za probleme poput gladi djece, nego i slabi proboj katoličkoga društvenoga aktivizma. A kada katoličke organizacije pružaju pomoć, štićenicima često donose i ono što vladine agencije ne mogu: brižnost i osjećaj da su voljeni.

Ipak, velik dio razočaranja proizlazi iz izvještavanja svjetovnih medija, koji se uglavnom usredotočuju isključivo na kontroverzna pitanja poput pobačaja. Kulturni katolici često se informiraju u tim medijima, što ih navodi da povjeruju da je Crkva politički naklonjena Republikanskoj stranci. Katkada i sama Crkva počinje u to vjerovati.

Na što ciljate?

Poticala sam mnoge svećenike da javno promiču davanje milostinje – posebno zato što katolici u SAD-u trenutačno daju upola manje milostinje od protestanata – ili da se javno izjasne protiv nepravednih ratova. Ali čak se i takvi poticaji katkada smatraju promicanjem liberalne agende.

Ipak, nisu svi katolici takvih pogleda. U knjizi »Katolištvo na raskrižju« kategorizirali smo katolike prema razini predanosti. Visoko predani katolici oni su koji svaki tjedan idu na misu, tvrde da je Crkva najvažniji dio njihova života ili među njegovim najvažnijim dijelovima te da nikada ili gotovo nikada ne bi pomislili napustiti je. Oko 20 posto američkih katolika pripada toj skupini i češće će svoja politička stajališta uskladiti s crkvenim naukom negoli s kojom god strankom. Crkva se mora oduprijeti političkoj identifikaciji i uvijek pokazivati treći put.

Kako izgleda taj treći put?

Uzmimo za primjer pobačaj. U javnoj se raspravi ženska prava obično suprotstavljaju pravima nerođene djece. No američki biskupi ponudili su način da se prevlada ta binarnost kroz programe kao što je »Hod uz potrebite majke« (eng. Walking with Moms in Need), koji majkama osigurava čuvanje djece, odjeću, hranu i potporu u odnosima. Riječi koje brane nerođeni život lako je odbaciti – ali djela je mnogo teže ignorirati.

Ljepota preobražava ljude, a upravo najljepši odgovori na ljudsku patnju začinju tu preobrazbu. No Crkva ne mora imati odgovor na svako pitanje o patnji. Na uskrsno jutro žene su pošle na grob samo s pitanjem: »Tko će otkotrljati kamen?« No čak su i pred tim izazovom i u vlastitoj tuzi očuvale vjernost.

U više ste istraživanja isticali da je življenje katoličke vjere neodvojivo od župa. To je lako pojmiti redovitim župljanima – ali kako to može biti istina i za one koji svoju župu pohode samo jednom godišnje?

Ljude koji se čak i povremeno uključuju u župne aktivnosti često dublje privuče i liturgijski život župe. Zato se Crkva mora okoristiti glavnim liturgijskim trenutcima. Primjerice, često savjetujem župnicima da započnu planirati božićnu liturgiju već u kolovozu – ne samo za Badnjak, nego za svih dvanaest dana nakon Božića. Djeca su u to vrijeme na praznicima. Ponuda aktivnosti u crkvu će dovesti njihove roditelje čak i ako oklijevaju. Nažalost, na polnoćki se često u jednu propovijed nastoji ugurati kateheza za čitavu godinu.

»Ljepota preobražava ljude, a upravo najljepši odgovori na ljudsku patnju začinju tu preobrazbu. No Crkva ne mora imati odgovor na svako pitanje o patnji. Na uskrsno jutro žene su pošle na grob samo s pitanjem: ‘Tko će nam otkotrljati kamen?’ No čak su i pred tim izazovom i u vlastitoj tuzi očuvale vjernost«

Slična se prilika nudi i kod parova koji žele crkveno vjenčanje iako ne idu u crkvu redovito. Ako im župa umjesto birokratskoga iskustva ponudi osobni poziv u zajednicu mladih kao dio njihove zaručničke priprave, to bi mogao biti čas kada će se prvi put istinski susresti s Kristom. Takvi su trenutci blago koje Crkva ne smije potratiti.

Predlažete obrtanje trenutačnoga modela pastoralne službe davanjem prvenstva katoličkomu »pripadanju« koje će dovesti do katoličkoga vjerovanja i ponašanja. Međutim, neki će reći da kulturno katolištvo proizlazi upravo iz oduzimanja prvenstva vjerskoj i moralnoj formaciji.

Razloga za oprez ima. Ima takvih koji tvrde da primjenjuju »kulturu susreta«, a zapravo samo snižavaju očekivanja od apostolata. No Isus je uvijek povećavao kapacitete onih koje je susretao. Apostolat susreta ne snižava standarde – on povećava sposobnost ljudi da te standarde dosegnu.

Isus je propovijedao i suprotstavljao se grijehu, ali njegove su prve riječi grješnicima često bile pozivi: »Dođi i vidi!« ili: »Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On nam je pokazao da se vjera ne može ukorijeniti bez odnosa. Pripadanje ne jamči vjerovanje i ponašanje – ali ne možemo postići vjerovanje i ponašanje bez pripadanja.

Što sprječava župe da ostvare to pripadanje?

U SAD-u nedostatak svećenika prisiljava mnoge svećenike da pokrivaju više župa, čime se oni svode na sakramentalne službenike. A s obzirom na smanjenje laičkoga sudjelovanja i darivanja, mnoge župe nemaju sredstava za plaćanje župnoga osoblja.

U takvim okolnostima izvrsna polazišna točka može biti »procjena temeljena na darovima«. Svećenik može okupiti grupu od osam do dvanaest župljana koji žele produbiti svoju vjeru, proučavati Sveto pismo i voditi župni život. Nakon 30 tjednih sastanaka takva se grupa može razviti u tim vođa spremnih da mobiliziraju župu iznutra.

Na temelju svojega istraživanja ocrtali ste mnoge pastoralne prijedloge. Kako bi izgledao akcijski plan koji sjedinjuje najvažnije među njima? Ima li uspješnih primjera iz župne prakse?

Neke župe već provode programe »Svatko jednoga« (eng. Each One Reach One), u kojima svaki župljanin pozove jednu osobu iz svojega života na župnu aktivnost. Prva točka takva programa mogla bi biti župno saslušanje: Tko su ti ljudi? Što bi ih moglo privući u crkvu? Koji su nam župni resursi dostupni?

Prvi iskorak prema njima možda ne će biti misa – to može biti biblijska grupa, glazbeni apostolat ili rad s trudnicama u potrebi. Važno je ponuditi raznolike aktivnosti, ustrajati pri dugoročnom planu i sve djelatno promovirati. Župnik može najaviti te inicijative i prepustiti župljanima da preuzmu odgovornost za njih. Čak i ako se samo nekoliko ljudi vrati na nedjeljnu misu, produbit će se vjera sviju uključenih.

Biografija • Maureen Kelly Day (San Pedro, 1978.) etiku i socijalnu teoriju diplomirala je 2005. na Isusovačkom teološkom fakultetu pri sveučilišnom konzorciju Graduate Theology Union u Berkeleyu u saveznoj državi Kaliforniji, gdje je i doktorirala 2015. godine. Nakon docenture na Franjevačkom teološkom fakultetu u San Diegu kao znanstvena novakinja pri Centru za religiju i civilnu kulturu te Instituta za napredne katoličke studije pri Sveučilištu Južne Californije proučava katolištvo iz sociološke perspektive. Autorica je, suatorica ili urednica četiriju znanstvenih knjiga te suradnica brojnih istraživačkih i pastoralnih projekata Katoličke Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama.