Svetkovinu Krista Kralja, odnosno nedjelju 24. studenoga godine Gospodnje 2019., Varaždinska će biskupija i Crkva u Hrvatskoj pamtiti po ređenju i ustoličenju trećega varaždinskoga biskupa mons. Bože Radoša. Toga svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije na službu pastira Crkve varaždinske imenovao je papa Franjo, a imenovanje je obznanjeno 1. kolovoza, zatekavši nasljednika varaždinskoga biskupa Josipa Mrzljaka na službi rektora Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu.
Između brojnih obveza vezanih uz preseljenje iz Rima te uz organizacijsku i duhovnu pripravu za ređenje i preuzimanje službe, mons. Radoš je rado pronašao vrijeme da bi se i preko stranica Glasa Koncila obratio vjerničkomu Božjemu narodu.
MONS. RADOŠ: Trenutak te prve vijesti o imenovanju je – barem je to za mene bilo tako – pomalo nelagodan, jer čovjek ne zna što bi razmišljao i kamo bi se usmjerio. Upravo sam zahvalan Bogu što me je taj trenutak zatekao pred crkvom. K tomu, moja braća i sestre tada su bili prvi put kod mene i sa mnom u Rimu pa sam ih baš provodio kroz Vječni Grad. Ušli smo zajedno u crkvu i pomolili se, zajednički i svatko osobno, uključujući naravno i mene. Doista, vjerujem da je pasti pred Boga na koljena i povjeriti mu se u molitvi, ne razmišljajući previše o tome da »stari« život na neki način prestaje, a novi nema još nikakvih jasnih obrisa, najbolje što čovjek u takvim trenutcima može učiniti.
MONS. RADOŠ: Tada, naravno, nisam znao da će biskupsko ređenje biti na svetkovinu Krista Kralja, no tako se dogodilo. Ako pođemo od toga da Božjoj providnosti ništa nije svejedno, na mjestu je Vaša primjedba koja ističe izvjesni paradoks. No Petrov je paradoks, a na njega je u izvjesnoj mjeri upućen svaki biskup, samo nasljedovanje i odraz prvoga i puno većega i dubljega paradoksa: Krist na križu, koji je također okovan, prikovan, jedini je istinski i vječni Kralj. Pritom su materijalni okovi samo znak onih dubljih i puno snažnijih okova; okova ljubavi prema ljudima koja je u korijenu otajstva Božjega samoponiženja. U tom otajstvu treba razumjeti i Petrove okove. Petrovo »da« na trostruko Isusovo pitanje: »Ljubiš li me« okovalo je Petra Božjom ljubavlju te je samo takav mogao biti potpuno slobodan za službu koju mu Bog daje, makar ga ona vodila i kroz fizičke okove.
Kad govorimo o biskupskoj službi, biskupskoj vlasti, jedino što je legitimira jest ljubav, okovi ljubavi prema Kristu. Biskupu se može postaviti pitanje voli li biskupsku službu, voli li povjereno mu stado i slično. No smatram da je presudno ono Isusovo pitanje: »Ljubiš li me?« Čak i biskupova ljubav prema stadu mora biti pročišćena prolazeći kroz tu prizmu ljubavi prema Pastiru. Samo je takav pogled posve čist. Bez toga pogleda čak i pastirska, pastoralna ljubav može zapasti u određena zamračenja, određene sebičnosti i putove koji nisu Božji. Mislim da taj kompas ni jedan pastir ne bi smio izgubiti. Dakako da to vrijedi i za mene.
MONS. RADOŠ: Na Vaše bih pitanje odgovorio ovakvim razmišljanjem. Prvo, nemam osobno iskustvo što je to značilo biti biskup prije dvadeset ili pedeset godina, a nemam ni iskustvo što danas znači biti biskup. Stoga mogu o tome samo razmišljati, zauzimati stajalište glede pristupa izazovima. Drugo, mislim da svako vrijeme ima svoju težinu, a ta težina povlači za sobom odgovornost i postaje izazov. Ni jedna vremena nisu definirana kao dobra vremena. Često smo skloni za neka prošla vremena, pročišćena i selektirana u našem sjećanju, reći da su to bila »dobra vremena«. No je li doista lakše bilo biti biskup u vrijeme stradanja i patnja u Domovinskome ratu? Ili za vrijeme komunizma? Iskreno, mislim da nije ili barem dvojim da jest. Ovo je »dobro vrijeme«, naš kairos, sa svim poteškoćama i izazovima koje nosi. Nismo poslani nekim drugim, boljim ljudima, Crkvi Božjoj iz nekoga drugoga vremena, nekomu drugomu, navodno boljemu društvu, nego upravo ovim ljudima, ovoj Crkvi – ja osobno Crkvi u Varaždinu – i ovomu društvu.
Biskupska služba danas uistinu nije privlačna služba. Ona postaje privlačnom tek ako gledamo u Onoga koji nas poziva i koji nas je u svojoj nedokučivoj promisli na nju pozvao. U tom odnosu promatram i svoju službu i njezine izazove. Ako me On na nju poziva, onda nije u prvom planu je li ta služba više ili manje lijepa, više ili manje privlačna ili više ili manje teška, nego je u prvom planu Krist koji me poziva. Pada mi na pamet prorok Jeremija, kojega Bog šalje potpuno nespremna. »Ja sam još dijete, ne umijem govoriti…« Bog mu odgovara: »Ne boj se, ja te šaljem, ja ću biti s tobom.« Ne smijemo, dakle, u prvi plan staviti sebe, pa ni svoje bojazni i poteškoće, nego Onoga koji nas šalje. Samo u toj perspektivi možemo očuvati radost. Radost je pak prvi i osnovni »prijenosnik« radosne vijesti, evanđelja drugima. U tom sam duhu, polazeći ne od poteškoća kojih nitko nije lišen pa sigurno ne ću biti ni ja, nego od Krista koji me šalje, za svoje biskupsko geslo izabrao riječi »Služiti radosno Gospodinu«.
MONS. RADOŠ: Ne znam kako bih to točno definirao, možda prije kao određeni respekt nego kao strah. Bojati se, kao što sam rekao, na neki bi način opet mene stavilo u prvi plan, a biti ravnodušan ili ne vidjeti problem bilo bi neodgovorno kako prema Onomu koji me pozvao tako i prema onima kojima sam pozvan. Imati respekta pak znači da se problem ne ignorira, ali se istodobno računa i na Božju milost.
No vratimo se glavnomu dijelu Vašega pitanja. Odgovor, odnosno putokaz, može se naslutiti iz ovoga što sam već na neki način rekao: Crkva i svijet u koji smo poslani nisu naši, nego Božji. Bog nas šalje k njima ne da vladamo, nego da upravljamo, kao vjerni sluge, nečim što nije naše. Nemamo u ustima svoju riječ, nego njegovu riječ; naš program ne može biti naš, nego mora biti njegov program, tj. evanđelje. Svaki put kad imamo isključivo svoje programe, koji nisu pročišćeni evanđeljem, odstupamo od onoga na što nas Bog šalje i blizu smo stranputici. Dakle, naša stvarna moć je moć služenja, kao što je Kristova moć bila u njegovu sebedarju na križu. Smisao je naše službe u tome da autentično predamo drugima ono što je Bog stavio u naše ruke: Božju riječ, evanđelje, njegove darove. Bez toga u ovom svijetu naša služba i naša moć nemaju smisla.
Razmišljajući o obredu biskupskoga ređenja, koji riječju i simbolima na izvanredan način opisuje biskupsku službu i zadaće biskupa, pada mi na pamet još jedna slika. Prenositelj kršćanske poruke nije poput poštara kojemu je posao preuzeti poruku i dostaviti je u prave ruke. Mi smo, naprotiv, pozvani suobličiti sebe, sav svoj život, sav svoj stil, sve ono što jesmo, poruci koju prenosimo.
MONS. RADOŠ: Prije svega poziv na biskupsku službu uvijek je iznenadan i svi koji u nju ulazimo, zapravo smo za nju nepripremljeni. Za svećeništvo sam se pripremao na razini formalnoga odgoja i obrazovanja, a i osobno sam razvijao svoj svećenički ideal, sliku o tome što znači biti svećenik, kako treba kao svećenik živjeti, s kojim zaprjekama i poteškoćama valja računati. Svećeničko sam ređenje doživio kao ispunjenje tih svojih snova i kao početak življenja svećeničkoga ideala. Za biskupstvo nitko nije pripravljen. Nameće se logično imperativ trajnoga nastojanja na razvoju vlastite kršćanske zrelosti, sada u novim okolnostima i pod vidom novoga poziva i službe.
MONS. RADOŠ: Više gotovo i nije praksa da se biskupa imenuje iz mjesnoga klera, nego je pojedini svećenik, da tako kažemo, uzet iz jedne biskupije i poslan za biskupa u drugu biskupiju. Je li takva praksa dobra ili nije, o tome se ne mogu izjasniti, tim više što još nemam osobno iskustvo. Nije teško zaključiti da je dobro poznavanje stanja određene mjesne Crkve velika prednost za biskupa koji dolazi iz klera te biskupije. S druge strane, doći potpuno neopterećen također ima svoju prednost. I povijest seoba unutar našega naroda uči nas da takve razmjene obogaćuju. Tako je, na crkvenoj razini, pokojni đakovački biskup Ćiril Kos, čiju stotu obljetnicu rođenja slavimo, rođen upravo u današnjoj Varaždinskoj biskupiji. Naš sadašnji nadbiskup Đuro Hranić također je podrijetlom, premda je rođen u Slavoniji, s toga područja. Moj prethodnik biskup Josip Mrzljak rođen je pak u Vukovaru. S druge strane, i sadašnja Varaždinska biskupija dala je biskupe drugim biskupijama: Vjekoslava Huzjaka za Bjelovarsko-križevačku biskupiju i biskupa Vladu Košića za Sisačku. Vjerujem da nas takve razmjene uzajamno oplemenjuju i obogaćuju.
U svakom slučaju, Bog nas šalje onamo kamo želi. Na nama je prihvatiti izabranje kao izazov. U tom smislu i ja prihvaćam izazov i svoju povijest u Varaždinskoj biskupiji vidim i doživljavam kao čisti list papira koji tek treba ispisati. Kako ćemo ga ispisati, ovisi o meni i o ljudima koje budem susretao. Pritom se osjećam kao učenik koji ponajprije dolazi slušati i upoznati se kako bismo zajednički kročili naprijed. Svoje pak milosti Bog, vjerujem, ne će uskratiti.
MONS. RADOŠ: Na to bih pitanje sigurno lakše odgovorio nakon pet ili šest godina službe nego sada. Opet se vraćam Isusu koji kaže da poznaje svoje ovce. Moj, dakle, poziv u svojoj srži uključuje upoznavanje stada. Prvi korak u tom upoznavanju jest slušanje drugoga, slušanje ne kao čin pukoga informiranja, nego kao čin istinskoga suživljavanja s drugim. Tek je tako moguće drugoga istinski upoznati, tj. otkriti u njemu ono najdublje i najvrjednije. Upoznati zapravo znači ljubiti, a slušanje je prvi čin ljubavi. Vrijedi to za Božji puk koji ću susresti, ali i za one koji razmišljaju drugačije od nas vjernika. U tom smislu dijelim načelo da je dijalog put Crkve i moj put. Dakako, iskreni dijalog pretpostavlja i jasno naviještanje stajališta crkvene zajednice o pojedinim pitanjima i najdubljih razloga tih stajališta, koji se kriju u srcu i unutarnjoj logici naše vjere. S takvim mislima i stajalištima dolazim u Varaždin.
MONS. RADOŠ: Odnosi među svećenicima u biskupiji, odnos svećenika prema biskupu i biskupa prema svećenicima – ti se odnosi dugoročno posve sigurno prelijevaju i preslikavaju na djelovanje svećenika u Božjem narodu. Stoga je briga za svećenike jedna od prvih biskupovih briga, ne samo zato što biskup predstavlja Crkvu u koju oni ugrađuju svoje živote, nego i zato što se, brinući se za svećenike, biskup brine za sva područja na kojima svećenik djeluje.
Raduje me da dolazim u biskupiju koja je bogata duhovnim zvanjima, bogata svećenicima. Neke sam do sada imao priliku upoznati, poglavito kao rektor Papinskoga hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima, i ta mi iskustva ulijevaju nadu i pouzdanje. Što se tiče prvih dana moje službe, mogu reći da će jedan od mojih prvih koraka biti adventska duhovna obnova sa svećenicima. Osobno ću je predvoditi. Mislim da je to dobar način da se uzajamno upoznamo.
