Novouspostavljena suradnja između Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Camerinu u Italiji donijela je svoj prvi plod. Naime, na Pravnom fakultetu u Zagrebu nedavno je, u nazočnosti rektora Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Damira Borasa, održano prvo predavanje u sklopu razmjene. Tema predavanja bila je »Problem religijskih simbola u javnom prostoru u europskom pravu i u SAD-u«. Zanimljivo je da je predavač, dr. sc. Stefano Testa Bappenheim, profesor kanonskoga prava, i to ne na nekom crkvenom učilištu, nego na Pravnoj školi Sveučilišta u Camerinu. Gost iz Italije rado se odazvao pozivu da bude gost u intervjuu za Glas Koncila.
Imao sam čast da su me prof. dr. Zrinka Erent-Sunko i prof. dr. Ivan Milotić pozvali na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu kako bih govorio o toj temi koja je još vrlo živa u mnogim zemljama, i to iz dvaju glavnih razloga: s jedne strane zbog fenomena masovnih migracija koje dovode zapadna društva u situaciju da se moraju suočavati s religijskim kulturama koje se jako razlikuju od većinskih religijskih i kulturnih običaja i osjetljivosti; s druge strane zbog sekularizacije koja je ponovno raspirila raspravu o pojmovima kao što su laičnost i neutralnost države te vjerska sloboda. Povijesno-kulturni i vrijednosni korijeni društava vezani su i dalje uz religiju, posebno ondje gdje je zaživjelo kršćanstvo, kojemu se duguje uvođenje u povijest apsolutne novine: razvoj ljudskih prava, odbacivanje svakoga oblika politizacije religije i sakralizacije politike te prihvaćanje određenoga dualizma, razlikovanja između prostora koji pripada Bogu i prostora koji pripada caru.
Problem je prisutan u cijelom svijetu te odražava načelno suprotstavljanje između laicizma, shvaćenoga općenito, i prisutnosti religije u javnosti, suprotstavljanje koje je na djelu više ili manje u svim zemljama svijeta. Jasno se to vidi ako se taj odnos promatra kako prema raščlanjenoj shemi kanadskoga politologa Rana Hirschla tako i prema konciznijoj trodiobi Jürgena Habermasa, koja donosi tri poznate paradigme: laicističku koja je francuskoga podrijetla; neutralnu – s različitim stupnjevanjem – koja je prisutna u ostatku Europe; te otvorenu paradigmu koja prevladava poglavito u tradiciji Sjedinjenih Američkih Država.
Odvojenost Crkve i države institucionalne je naravi, ali ne i kulturne. Zapravo se govori o Crkvi, dakle o instituciji, a ne o religiji; i govori se o državi, a ne o društvu. Paradigmatski primjer učinka te distinkcije Sjedinjene su Države, kao što je primijetio već Alexis de Tocqueville u svom slavnom djelu »Demokracija u Americi«, koje je zapravo izviješće o njegovu putovanju u SAD 1931. godine. De Tocquevilleova zapažanja o neograničeno sveprisutnom značenju religije u životu zemlje potvrdio je i potkrijepio glasoviti luteranski teolog Dietrich Bonhoeffer, koji je nakon svojega putovanja u SAD 1929. godine naglasio da, usprkos načelu odvojenosti Crkve i države, ni u kojoj drugoj zemlji značenje religije na političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom polju nije tako živo i tako utjecajno kao u Sjedinjenim Državama, usprkos činjenici da ne postoji državna Crkva.
Vjerska sloboda koju štite ustavi i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava jamči pravo na izvršavanje bogoštovnih čina, kao što je procesija na ulicama, u javnom prostoru, a u tim činima sudjeluje tko želi. Pravni sporovi glede vjerskih simbola u javnom prostoru, koji se javljaju već završetkom 19. stoljeća, proizlaze iz toga što je, prema nekima, simbol koji je vezan (i) uz neku religiju nužno (samo) vjerski simbol.
Stoga njegovo smještanje u javni prostor – ured, školu, sud – u koji se ne može ne ulaziti navodno zapravo izvršava čin prozelitizma, jer su svi, željeli to ili ne, izvrgnuti njegovoj prisutnosti te se moraju suočiti s prozelitističkom porukom koju on navodno prenosi.
Pozornost se prije svega usredotočuje na vjerske simbole zbog presudne dimenzije religijskoga elementa, kao što kaže Pascalova oklada (prema Blaseu Pascalu svakako je razumnije vjerovati nego ne vjerovati: ako Bog postoji, vjerujući sve se dobiva, a ne vjerujući sve se gubi; ako ne postoji – ne gubi se ništa, nap. Da. G.). No treba razlikovati simbole koji izražavaju mišljenje, koje je opet sa svoje strane podložno tuđemu mišljenju te je moguće s njim se složiti ili ne složiti, od simbola koji izražavaju povijesnu činjenicu, povijesne korijene koji nisu podložni mišljenju jer su činjenica. Različita ustavna prava, kao i Europski sud za ljudska prava, utvrdili su da simbole tvore dva neodvojivo povezana elementa: konkretna pojavnost predmeta i ideja, ili više njih, koje ta pojavnost uza se veže i u sebi sažima. Svaki simbol nešto označava i predstavlja, a po sebi ne znači ništa. A »sadržaj« simbola, ili bolje reći njegov smisao, prenosi se preko koda te ga mogu shvatiti samo oni koji poznaju taj kod. Simbol zapravo pretpostavlja predrazumijevanje zajednice, sažimajući i sublimirajući skup njezinih ideja i vrjednota prikazujući ih u znaku, slici, koja je sama po sebi nijema. Križ je, primjerice, po sebi, bez toga koda zajedničke vjere odnosno kulture, konstrukcija od dviju poprečnih drvenih greda spojenih čavlima.
Vjera nije samo skup religijskih dogma i obrednih čina po kojima se čovjek obraća Božanstvu, nego se izražava i čitavim nizom vrjednota i načela koji su povijesno utjecali na društvo te, premda je riječ o nematerijalnim stvarnostima, mogu biti simbolički prikazani. Različita ustavna prava i Europski sud za ljudska prava smatraju da prisutnost tih simbola u javnom prostoru nije kršenje vjerske slobode onih koji ne pripadaju vjeri koja ih je skovala, upravo zato što su simboli povijesne etape neke zemlje, a ne sredstva prisilne indoktrinacije.
Problem kipova posvećenih vjerskim osobama u Francuskoj je postavljan već za vrijeme parlamentarne rasprave o zakonu o razdvajanju iz 1905. godine. Predlagatelj zakona Aristide Briand jamčio je tada da će se uvijek moći podizati kipovi koji imaju umjetničku vrijednost ili žele čuvati spomen na krjeposna i junačka djela, pa i kad bi bili posvećeni vjerskim službenicima. Uostalom, presedan je postavljen 1988. godine s kipom u čast kardinala Achillea Liénarta u njegovu rodnom gradu Lilleu.
Već je prije mnogo vremena u Francuskoj početni laicité de combat, borbeni laicizam, prepustio mjesto laicité apaisée, miroljubivomu, dijaloškomu laicizmu, kao što pokazuje tragični požar na katedrali Notre Dame, koja je vjerski simbol, ali je također poprimila značenje nacionalnoga simbola zajedničkoga i vjernicima i onima koji ne vjeruju. Uistinu, koliko god Francuska energično branila sekularnost javnoga prostora, Notre-Dame je potresla srca svih Francuza i cijeloga svijeta jer osim svojega nesumnjivo vjerskoga značenja koje ima kao bogoštovno zdanje, ona je imala i ima značenje povijesnoga i umjetničkoga simbola, simbola Francuske i Europe, do te mjere da je antonomastički povezana s predodžbom o Parizu i Francuskoj. Jer predsjednik Macron je rekao: »Ona je naša povijest, naša književnost, naša imaginacija; mjesto na kojem smo slavili završetak epidemija, ratova, naše oslobođenje, ona je epicentar našega života.«
Nisu mi poznate pojedinosti toga slučaja, no čini se da nije riječ o vjerskim simbolima pa se čitava stvar postavlja nešto drugačije. Općenito bi, međutim, zabranjivanje vjerskih simbola u javnom prostoru imalo za posljedicu cenzuriranje, a s vremenom i ukidanje svakoga društvenoga i javnoga očitovanja religije, kao što su, primjerice, vjerska slavlja na ustoličenjima careva, kraljeva i predsjednika republika, ili prisutnost vjerskih simbola, primjerice Biblije ili drugih svetih tekstova, na takvim slavljima koja se održavaju u mnogim zemljama svijeta.
Stradala bi i prisutnost križeva ili drugih vjerskih simbola na nacionalnim zastavama mnogih europskih i svjetskih država jer bi se moralo pretpostaviti da ti simboli krše načelo građanske pripadnosti onih u tim zemljama koji ne pripadaju religiji na koju asocira simbol na zastavi, i tako dalje…
Općenito govoreći, ne postoji jedinstveno usmjerenje. Ima zemalja koje su, primjerice, u školama i na radnim mjestima u javnom sektoru, uz predviđenu mogućnost da to vrijedi i za privatni sektor, zabranile islamski veo. Druge su pak zemlje prilagodile uniforme, studentske, policijske ili općenito radne, primjerice u tvrtkama koje se bave prijevozom, kako bi primile studentice ili zaposlenice muslimanke omogućivši im nošenje vela.
Europski sud za ljudska prava i ustavni sudovi, a u posljednje vrijeme i odluke američkoga Vrhovnoga suda u slučajevima »Salazar vs. Buono« i »American Legion vs. American Humanist Association« (pitanje križeva davno podignutih na javnom zemljištu koji prema obje odluke suda mogu tamo biti jer njima država ne promiče kršćansku vjeru, nap. Da. G.) idu u ovom posljednjem smjeru. Neki uistinu smatraju da bi bilo bolje postaviti bijeli zid, koji nikada nije prazan za one koji razlog vlastite vjere pronalaze u sebi i nemaju potrebu za predmetima koji bi ih podsjećali na njezin smisao. Međutim, kao što je napisala bivša predsjednica Talijanskoga ustavnoga suda Marta Cartabia, »uklanjanje svih vjerskih simbola bilo bi samo prividno rješenje koje bi svima jamčilo poštovanje«. »Ono zapravo nije ništa manje ‘militantno’ od opredjeljenja da se izloži jedan ili više simbola, jer cijena nastojanja da se nikoga ne povrijedi jest potiskivanje pluralizma smještajući ga u privatnu sferu te zapravo namećući ateističko viđenje institucija. Stoga bi prividna neutralnost javnih ustanova prikrila vrlo konkretan ‘Weltanschauung’ (svjetonazor): onaj po kojem religijski fenomen ne može ući u javnu sferu.«
