Gdje pronaći anđela? Pitanje je to koje bi postavili pokretač »startupa« u potrazi za bogatim investitorom, vlasnica izloga u potrazi za božićnom dekoracijom ili zahtjevni samci u potrazi za boljom polovicom. Pitanje je to koje je čak i Simone de Beauvoir retorički postavila u potrazi za osobom koja bi ispravno znala postaviti »žensko pitanje«. No i ženski i muški čitatelji Pisma znaju da je odgovor na to pitanje lak. Premda bi logika nalagala da je najviše anđela naći na nebu, statistika upućuje da oni ljude najčešće snalaze – u nevolji: gladi i žeđi, dvojbi i neznanju, ropstvu i tlaci, progonstvu i izgnanstvu, tjelesnoj nemoći i duhovnom opsjednuću, brojčanoj nadjačanosti i tehnološkoj nedoraslosti. No među svim su nevoljama osobito osjetljivi na one tamničke. Svjedoče o tome njihove intervencije u babilonskim kaznionicama, ali i njihove provale u jeruzalemski zatvor, odakle su prije Petra izveli čitav apostolski zbor.
Teško je reći što je čudnije u Lukinu izvještaju o prvoj apostolskoj intervenciji – činjenica da ga stražari nisu ni zamijetili ili poruka uz koju je anđeo učenicima odškrinuo vrata: »Pođite i postojano u Hramu navješćujte narodu sve riječi Života ovoga.« Ta dvostruka čudovitost možda je razlogom zašto je oslobođenje svih apostolâ nadahnulo mnogo manje umjetnika negoli Petrovo izbavljenje; no svakako je razlogom zašto ga je najbolje dočarao nizozemski manirist poznat ponajprije po nacrtima za gravure sedam svjetskih čuda. I u tehnici smeđega tuša kojom je na papiru prikazao kako »Anđeo izbavlja apostole iz tamnice« Maarten van Heemskerck očitovao je talijanski utjecaj koji je klasična arhitektura i renesansna freska izvršila na njegovo slikarstvo. Jeruzalemsku tamnicu nadvisuje antička kolonada, a anđeo koji izbavlja apostole anatomski je sličniji Merkuru negoli Mihaelu. On pak apostole ne upućuje u hram, nego pod vedro nebo.
»Kao što sjevernjak razgoni oblake i vedri nebo, tako i istinska pobožnost iz uma izgoni zamor ovoga puta i hitrinom nas pobuđuje na pobožne čine.« Već je na prvi pogled jasno da je »ovaj put« koji u traktatu »O molitvi i razmatranju« spominje španjolski franjevac Juan de Garavito y Vilela de Sanabria put krjeposti. No tek će dublji pogled obrazložiti što su za sv. Petra Alkantarskoga – kako ga Crkva časti – bili pobožnost i hitrina. Pobožnost obnovitelja franjevačkoga reda – rođena 1499., godinu nakon crtača čuda – ne da se svesti na pokornički troplet: »moliti mnogo (nikada samo riječju), jesti malo (jednom u tri dana), spavati manje (uvijek sjedećki)«. Jer oštrinu te pokore nadvisuje blagost utjehe koju je odškrinuo sv. Tereziji Avilskoj. Istinsku pak hitrinu valja zamijetiti u njegovu odlasku po papinsko dopuštenje za osnivanje bosonogih franjevaca – pješice. Među onima koji se žure samo u nebo najlakše je naći anđele.
