Koliko god čovjek izvana izgledao dobar ili loš, u svakoga je upisana čežnja da se ostvari pred nečim što ga nadilazi te da u okolini u kojoj boravi dadne novu dimenziju i neki veći smisao. Neki će ljudi za sebe tvrditi da je to što čine plod vlastitih napora te da sve što čine nema nikakve veze ni s drugim ljudima, a kamoli s Bogom. Ipak, s vremena na vrijeme nešto ih donese u crkvu. Katkada je to plod njihove osobne želje da ondje dožive nešto lijepo, čuju kakvu dobru propovijed, vide prijatelje, poslušaju lijepe pjesme, župnika zamole da im krsti dijete ili krizma sina koji se odavno udaljio od crkvenoga života i sl. Ima zasigurno i onih koji su uspjeli stvoriti dublji i mističniji odnos s Bogom. Odnos je to koji počiva na iskrenoj molitvi, vjeri i pouzdanju u Boga, a ne u sebe i svoje sposobnosti. Naime, oni su i došli u crkvu jer se osjećaju nesposobnima, jadnima i odveć malenima. Vape iz dubine duše da im pomogne onaj koji, čini se, jedini može pomoći, a za njih on nije imenica u rječniku, nego istinski živa osoba – Bog.
I tada, kada sve ide u smjeru toga da je sve jasno – jedni su recimo dobri, a drugi zli, jedni su došli na misu iz vjere, a drugi iz znatiželje ili pak sebi svojstvenoga običaja – osluškuju zajedno evanđeoski odlomak tridesete nedjelje kroz crkvenu godinu, to jest Lukin tekst o dvojici ljudi koji su došli u hram pomoliti se. I jedne i druge vodi kakva-takva želja da se pomole. Baš kao i one koji slušaju isti biblijski tekst u crkvi. No tada ih neke stvari počinju zbunjivati. Prvi čovjek koji se došao moliti neki je farizej koji se moli u sebi ovako: »Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.« I dok tako moli, promatra drugoga čovjeka koji je na jednak način došao moliti. Taj drugi je neki carinik, lihvar iliti kamatar. Taj pak moli u sebi ovako: »Bože, milostiv budi meni grešniku!« Puno je toga čemu uči ova scena. Krenuti je redom.
Spašava Bog koji je sposoban vidjeti što je u ljudskom srcu
Odlomak o dvojici ljudi u hramu uči prije svega tomu da je molitva stvar nutrine. Luka izravno kazuje kako se obojica mole u sebi. Njihova molitva nije nikomu znana doli samomu Bogu. On je sposoban proniknuti u dubine ljudskoga srca i uvidjeti što li to ljudi mole. Sve ostalo je pucanj u prazno. Jedino Bog prodire u dubinu ljudskih nakana, tj. srdaca, ne bi li vidio što netko moli i koje su mu nakane.
Nadalje Luka vrlo snažnim kontrastom prikazuje farizejevu molitvu pogrješnom. Opisuje to na više načina. Već opis farizeja koji je prikazan kao čovjek uspravna stasa i onaj koji gleda ravno u samoga Boga misleći da je poštenjačina i s druge strane opis carinika koji se ne usudi ni pogleda uprti prema nebu jer vjeruje da nije dobar čovjek, govore i više nego dovoljno. Luki je naime stalo da ljude prikaže kao one koji nisu sami sposobni sebe opravdati i biti dobri ni pred ljudima ni pred Bogom. Jer ni pred ljudima, a kamoli pred Bogom, čovjeka ne će spasiti riječi koje on sam ili drugi o njemu govore, nego jedino Bog koji je sposoban vidjeti što je u ljudskom srcu. Istu misao izriče na snažan način i prvo čitanje iz Knjige Sirahove gdje mudri Sirah kaže: »Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka« (usp. Sir 35).
Biva malo-pomalo jasniji evanđeoski odlomak i smisao cjelokupne ovonedjeljne liturgije Božje riječi. Cilj joj je samo jedan: pokazati ljudima i danas kako se do Boga ne dolazi svojom sposobnošću i pravednim djelima koja bi bila plod isključivo ljudske zasluge jer sve istinski dobro što čovjek čini ili će učiniti nije ni u kojem slučaju tek plod njegovih zasluga. Baš to i biva često problem kod praktičnih vjernika.
Čovjek iskrena srca
Mnogi opetovano misle da će ih pred Bogom i ljudima spasiti njihovi čini poput postova, devetnica i sl. To ih može posvećivati i činiti boljim ljudima, ali samo pod sljedećim uvjetima. Prvi jest da sebe i svoje čine nikada ne smiju uzimati kao valjan i dostatan razlog da druge ljude koji to ne čine omalovažavaju i diskreditiraju i pred Bogom i pred ljudima. Jer to što je netko vjernik plod je dara Božje milosti, a ne nečije talentiranosti. Mnogi su godinama ministrirali te se učili daru vjere, a sada u crkvu gotovo i ne idu. A brojni su i oni koji su nekoć činili vrlo turobne čine protivne čovjeku, ali su dotaknuti Božjom milošću izmijenili svoj život. Takvi i mogu shvatiti temeljnu Isusovu propovijed: »Obratite se i vjerujte evanđelju.« To su pak oni koji u samima sebi ne vide isključivo dobro i sebi neprestano ne pripisuju zasluge za svoju dobrotu jer tako, barem se čini, promašuju smisao života u vjeri, ali i života općenito.
Još je jedna stvar veoma važna, o kojoj poučava Luka. Naime, doći do Boga bit će moguće jedino čovjeku iskrena srca. Onomu koji je svjestan svojega jada pred Bogom i ljudima. Samo takav čovjek, čini se, uspijeva realizirati svoj život u vjeri. Jer takav Bogu dopušta da bude Bog, a on ostaje ono što jest – samo čovjek.
