Tko svagdje vidi anđele, ili boluje od neizlječive naivnosti ili pati od praznovjernih umišljaja ili trpi psihičke smetnje. No čitatelju Biblije teško je dijagnosticirati išta od toga. Nije riječ samo o tome da se anđeoski zborovi mogu popisati tek povezivanjem viđenja Izaije, Ezekiela i Daniela, uvida Petra, Pavla i Jude te vidika Mojsija, Davida i Isusa. Gospodnji se glasnici u Pismu javljaju pod sijasetom naziva: oni su sinovi Boga i Višnjega, pa stoga i svetci i slave – čak i bogovi – a kao Sabaotova vojska i Božje čete ujedno su knezovi zemlje i stražari neba brojni i raznobojni poput zvijezda, te ih je najpreciznije odrediti kao »tisuće tisuća« i »mirijade mirijada«. Makar su svi »služnički duhovi«, baštinici spasenja češće ih opisuju kao ljude i mladiće, kola i konjanike nego kao Ezekielovo ugljevlje i točkove ili Ivanova bića i oči. Sve bi to moglo navesti na pomisao da su i četiri jahača Otkrivenja – anđeli.
Već bi i činjenica da apokaliptični konjanici ubijaju »mačem i glađu i smrću« bila dovoljna za zaključak da nije riječ o nebeskim dusima, nego o zemaljskim silama ili podzemnim sjenama. No gotovo i nema staroga majstora koji je zaključio da se u nevoljama pripuštenima po Jaganjčevu nalogu i kerubovu pozivu krije znak nade.
Na takvo će tumačenje valjati pričekati sve do pojave francuskoga slikara mongolske krvi i ruskoga podrijetla koji je 1912. na njemačkom objavio djelo »O duhovnom u umjetnosti«. Premda se Vasilija Kandinskoga smatra pionirom – ako ne i začetnikom – likovne apstrakcije, njegovo zrelo ulje na staklu »Jahači Apokalipse II« kipti od naivne figuracije. Ipak, i više od kompozicijskoga plesa i kromatskoga prepleta bajkovitih konja oko plijeni umjetnikovo razigravanje simbola za kerube u kutnim medaljonima: junca je zamijenio slon, a orla ždral; na mjesto lava došao je som, a na mjesto čovjeka – žirafa.
Nakon loma zdjelice u padu iz tramvaja Mariji del Pilar Izquierdo Albero izbijanje je brojnih cista kožu učinilo nalik žirafinoj; a kada je posve izgubila pokretnost i vid, zaključilo bi se da je toj nepismenoj radnici oplijenjena svaka nada. No španjolska blaženica – preminula 1945., godinu nakon Kandinskoga – u posjetima je bolnici nazrela priliku za duhovno školovanje te je i svoje sirotinjsko potkrovlje učinila utočištem žrtava građanskoga rata. No Bog je od nje iskao više. Premda nije znala kako će – ukliještena između mača rata, gladi, neimaštine i smrtolike bolesti – začeti redovničku družbu, Maria je poskrivećki okupljala mlade istomišljenice sve dok 1939. čudom nije ozdravila. Misionarke Isusa i Marije nije mimoišlo nerazumijevanje biskupa, a i utemeljiteljica im se povukla pred klevetama i podlegla bolestima. Ne uzalud: »I da me tuku i po zemlji vuku, voljela bih da su sve uza me!« Sestre – ili anđeli?
