Filozofi skloni spekulaciji i teolozi skloni ironizaciji podjednako će pribjeći »anđeoskoj prispodobi« – misaonomu eksperimentu koji sudionike prenosi u doba kada je Bog za jedine subesjednike imao anđele. Premda su čisti dusi među najčešćim likovima Isusovih prispodoba, one se uglavnom tiču doba kada će anđelima suditi ljudi. Kao tamničari nebeskoga sudca, oni u tamu čistilišta bacaju dužnike okrutnosti; kao domaćinovi žeteoci i umješni ribari, oni odjeljuju zavodnike i bezakonike od pravednikâ te sinove Zloga bacaju »u peć ognjenu« pripravljenu »đavlu i anđelima njegovim«; kao kraljevi poslužitelji u plač i škrgut zuba izbacuju uzvanike »bez svadbenoga ruha«. No jednako se tako kao prijatelji dobroga pastira i susjede marljive žene raduju obraćenju izgubljenih ljudskih sinova, za koje kao sluge priređuju i slavlja. Ipak, osobita je njihova uloga nosača duše jedinoga junaka prispodobâ kojemu je Krist spomenuo ime: Lazara.
Iz imena čiravoga siromaha koji se priželjkivao nasititi mrvicama s gavanova stola još su crkveni oci ponad prispodobe o ljudima iščitali povijest osoba. Pa i umjetnici su se u prikazima bogataša i Lazara radije držali povijesnoga nego zagrobnoga dijela pripovijesti, koji je oduvijek bio prijeporan osporavateljima čuvarske uloge anđela. Stoga ga se tek u doba baroka imao prihvatiti Nizozemac poznat koliko po egzotičnim temama toliko i po tehničkim ekskursima. Leonaert Bramer nadimak »Vrtirep« nesumnjivo je stekao i zbog sklonosti ulju na škriljevcu i maruflaži, no »Leonardom noći« prozvali su ga zbog nokturnâ kakvi se ne pronalaze u djelima njegova učenika Vermeera. Ipak, ulje na platnu na kojem »Gavan kojega u paklu muče zlodusi gleda gdje Lazara u Abrahamovo krilo nose anđeli« noćnom je scenom postao zbog neuspjele restauracije. Za razliku od zloduhâ, anđelima lak nije naudio: zlato njihova lica prikriva im i čipku krila.
Da je u licu djevojaka koje je odvraćao od bludništva isusovac Jean-François Régis prepoznao anđele, potiho svjedoči činjenica da im je osim skloništa i prenoćišta nudio i poslove čipkarstva i vezenja. Ali u francuskom svetcu – rođenu 1597., godinu nakon Vermeerova učitelja – brojni su eksplicite prepoznali anđela. »Uvijek sam ga smatrao anđelom zbog njegova nevinoga života«, zapisao je generalni vikar o »anđelu kolegija« čiji je rektor branio prekidati njegova isposnička bdjenja: »Ne ometajte slatki razgovor toga anđela s Bogom!« Anđeo čuvar kojemu je povjeravao svoju službu okuženima i zatvorenicima znao je svetoga Ivana Franju tijekom pučkih misija među hugenotima uputiti i k umirućima, a i propovijedi su mu mogle biti anđeoski odrješite jer je sam bio prispodobom. Upala pluća koju je zaradio propovijedajući siromašnim gorštacima srušila ga je u ispovjedaonici; no pridignut je ispovijedao sve do posljednje pomasti.
