»S anđelima i sa svima svetima« vjernici pred najsvetiji trenutak misnoga slavlja kliču liturgijsku molitvu i ne primjećujući njezinu teološku bremenitost. »Svet« združuje kliktaj serafa koji je čuo Izaija s klicanjem mnoštva kojemu je svjedočio Matej; ali u njemu se naspram vjekovnih prijepora najizrazitije očituje i nerazdruživost članova nebeskoga zbora. Učinilo bi se, naime, da Pavao predoznačuje protestantsko razdvajanje svetaca od anđela kada »svete« u Korintu podsjeća da će »suditi anđele«. Ipak, apostol zajedno s prorokom Danielom »svetima« naziva i jedne i druge, svjestan da su apostoli dani za »prizor anđelima« koji se »žude nadviti« nad otajstvo spasenja djece Božje. Ako sam Krist objavljuje anđeosku radost i žalost povrh ljudi, jasno je zašto ni pisac Poslanice Hebrejima ne uočava rascjep između »nebrojenih tisuća anđela« i »duhova savršenih pravednika«. A tomu je jedinstvu u viđenju svjedočio i Ivan.
Najjasnije očitovanje posredničke uloge anđela za koju svjedoče Propovjednik, Tobija i Matej pojava je duha koji kad »molitava svetačkih« iz posudica starješina prinosi pred lice Božje u zlatnoj kadionici. Idilu naoko narušava Božji odgovor na molitvu: »gromovi, i glasovi, i munje, i potres«. Nije iznenađenje što su umjetnike srednjega vijeka češće od kadioničara nadahnjivali njegovi plodovi – sve dok narudžbu za njegov portret nije dobio jedan od najvažnijih majstora prijelaza gotike na renesansu. Bernhard Strigel dvaput je uljem na drvu slikao anđela sa zlatnom kadionicom u sumračnu krajoliku; no tek je na »Anđelu kadioničaru u žutoj tunici« u lik glasnika utkao toliko zlata da se na kadionici jedva uočava sjaj, žar i dim. Nije riječ o tome da je njemački slikar, podjednako vičan kistu i pravničkomu peru, iskoristio anđela tek kao prigodu za kompozicijske ili kolorističke inovacije: prije će biti da anđeo čeka kad.
Više od dvadeset godina princeza Louise od Savoye čekala je na ostvarenje redovničkoga poziva. Nije tomu uzrok bilo protivljenje vojvodskih roditelja – i njezin otac Amadeo IX. danomice se molio pred dvorskim blagom, Torinskim platnom – ni velikaške mekoputnosti: još se kao dijete za blagdane pripremala postom o kruhu i vodi, a ispod sjajnih haljina odjevenih iz poslušnosti majci nosila je kostrijet. Razlog čekanja francuske blaženice – rođene 1461., u doba Strigelova rođenja – bio je idiličan brak s plemićem Huguesom de Chalonom, koji je velikodušnošću podupirao pobožnost supruge što je sama tkala ruho za siromahe. Malo će koga iznenaditi što je Louise nakon njegove smrti umjesto bogata udovištva ili unosnijega braka odabrala siromašne klarise. No sestre je na anđeosku vjernost pravilu nadahnjivala kako vlastitim spisima tako i nastojanjem oko kanonizacije obnoviteljice klarisa, sv. Kolete. I anđelima trebaju svetci.
