Za razliku od bezbrojnih anđela što u rasponu od Dürerove »Melankolije I« do Thayerove »Stevensonove spomenice« dokono iščekuju nastup ili konac vječnosti, kratka priča nobelovca Garcíje Márqueza o »crnom čovjeku koji je anđele nagnao na čekanje« i Miltonov anđeoski sonet o onima što »služe čekajući« možda su i jedini književni prikazi anđela koji čekaju i nećkaju se, oklijevaju i okolišaju. Biblijske potkrjepe takvoj rijetkosti ne manjka. Od ljudskih krjeposti koje bi se mogle pripisati dusima što »trče i vraćaju se poput munje« i »dolijeću u brzu letu« strpljivost je najmanje primjerena. Anđeli već na riječ ljudske molitve ili Božje zapovijedi hite u pomoć izabranicima, no podjednako su žustri spram ljudske sablazni i đavolske klevete. Oni što žude pronići otajstvo spasenja kao po naravi mu žele i pospješiti ispunjenje, a radost kojom kliču stvaranju ne krate ni obraćenju. No Knjiga Otkrivenja puna je anđela vičnih čekanju.
»Sedam anđela sa sedam zála posljednjih – s njima se navršuje gnjev Božji«, opisuje Ivan duhove što će ipak pričekati da »oni koji pobijediše Zvijer« otpjevaju »pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu« prije nego što na zemlju izliju gnjev Božji. No njihove srednjovjekovne portretiste nije resila slična strpljivost: gotovo i nema minijaturističkoga prikaza sedmorice anđela koji u rukama namjesto sedam zala već ne nose »sedam zlatnih čaša« koje Ivan tek kasnije spominje. Od takva se prikaza odijelio španjolski sitnoslikar čiji je opus u devetnaestom stoljeću razdijeljen na četvero. Jedan od dvojice anonimnih majstora »Beatusa« nastala u benediktinskom samostanu San Pedro de Cardena kod Burgosa – čiji se listovi osim u New Yorku čuvaju i u Madridu i Gironi – dusima je u rumenim haljinama izdašnim zlatnim listićima uz aureole i krila »iskovao« i borbene polumjesece. A radosni se anđeli njima šutke sporazumijevaju.
Kao puku slučajnost mnogi bi opisali činjenicu da je nedugo nakon smrti Emeline d’Yevres Mjesec tijekom najdulje potpune pomrčine u 12. stoljeću oblilo neobično rumenilo. No život francuske blaženice – okončan 1178., baš u doba dovršetka luksuznoga španjolskoga »Beatusa« – doista je među vojskom nebeskom mogao izazvati koliko ruja nebeske radosti toliko i crvenila svetoga stida. Uzalud je Emeline čekala dopuštenje da uđe u samostan cistercitkinja u Boulancourtu: ondje će pronaći tek posljednje počivalište. No namjesto da izgubi strpljivost, šutke se opredijelila za djevičansku samoću urešenu predenjem vune i razmatranjem psalama. Bosonoga i cilicijem zaodjevena pustinjakinja pokoru je svojih samostanskih blizankinja i nadišla posteći od hrane i vode triput tjedno. Ako se komu čini nevjerojatnim da su joj proroštva slušali ljudi, a zapovijedi joj slijedile ptice, vrijedi ga podsjetiti: na riječ strpljivoga čekaju i anđeli.
