»Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.« (Iv 3, 16)
Spasenje je, dakle, ostvarenje Božje ponude svakomu čovjeku da postigne život vječni. Ali, čovjek grješnik, ne može ući u taj život. Grijeh je ono stanje duše koje je nespojivo s Božjom svetošću. Spasenje stoga znači, oslobođenje od grijeha Božjim oproštenjem i uzdignućem čovjeka na najviše dostojanstvo baštinika vječnoga života u Bogu.
Isus je Krist Crkvu opskrbio sredstvima spasenja, to je sedam svetih sakramenata.
Je li za spasenje dovoljno pripadati tijelu Crkve, je li dovoljno biti katolikom? Spašavamo li se samom tom pripadnošću? Katekizam piše: »Ipak se ne spašava onaj koji, iako je Crkvi pritjelovljen, ne ustraje u ljubavi te u krilu Crkve ostaje ‘tijelom ali ne srcem.’« (KKC br. 837)
To znači da grijeh i katoliku priječi spasenje, jer ga isključuje iz ljubavi Božje.
Katolička Crkva jest sakrament spasenja. Kako se spašavaju ljudi koji joj ne pripadaju ili koji nikada nisu spoznali Isusa Krista ni čuli za njega, Božja je tajna.
Drugi vatikanski sabor upozorava i uči: »… Ne bi se mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolička Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ući ili pak ostati.« (LG 14) To znači da se iz kraljevstva nebeskoga isključuje onaj, koji se iz Crkve svjesno isključuje.
Isus Krist ozbiljno upozorava svoje slušatelje: »Uđite na uska vrata! Jer – široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život, i malo ih je koji ga nalaze.« (Mt 7, 13-14) To se upozorenje posebno odnosi na Isusove učenike svih vremena! Amen!
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2005., str. 37.- 40.
