Kako vidjeti Boga, kako osjetiti da on doista postoji i ima neku realnu vezu s ljudskim životom? Sve su to pitanja koja si vjernik, a i onaj koji to još nije postao, vjerojatno postavlja tijekom svojega života. Jer o Bogu svi govore, i to uistinu često, no nerijetko izostanu malo konkretniji odgovori o njegovoj naravi. Iz toga razloga evanđeoski ulomak četvrte nedjelje došašća pred dobronamjerne čitatelje stavlja lik sv. Josipa koji je zbunjen pred stvarnošću Boga i njegova života.
Naime, kako shvatiti da se ima roditi dijete na način djelovanja Duha Svetoga, a bez Josipove izravne uključenosti na biološki način u tom rađanju? Kako prihvatiti takvo što i pri tome ne izvrgnuti sramoti vlastitu zaručnicu, a samim time i sebe? Ohrabrenje sv. Josip dobiva ni više ni manje nego u snu. Sam Bog otkriva mu, kao i brojnim drugim likovima u povijesti Božjega naroda, da ne treba ustuknuti pred činjenicom Marijina čudesnoga začeća Sina Božjega. Iako ne razumije tu tajnu, on ju je pozvan prihvatiti cijelim svojim bićem. Bog se ne može shvatiti tek umom, nego prije svega poniznošću srca jer srce uvijek bolje vidi. Josip to sam osjeća i pristaje stati uz Mariju te joj biti istinski zaštitnik.
Koji je razlog Josipova pristajanja uz Mariju? Čini se samo jedan: otvorenost za stvarnost djelovanja Božjega Duha. On srcem vjeruje da je Duh djelatan u Marijinu životu, a biva tako postupno i u njegovu životu jer mu istinski otvara svoje biće. I počinje tako jedna nova priča. A priča je to o uzajamnom povjerenju i zajedničkom hodu s Kristom u snazi Duha Božjega.
Sin Božji prilazi svijetu u liku djeteta. To dijete Josip i Marija prihvaćaju te sami u otvorenosti za Božju novinu bivaju obogaćeni. No što je s čovjekom danas? Može li i on krenuti istim putom? Čini se da može, no važno je u kojoj će mjeri biti otvoren Bogu i njegovu Duhu te novini koju sam Bog stvara. A gdje to treba biti otvoren Bogu? Pa u tijelu, u životu samom. Ne dakle u nekom imaginarnom prostoru ljudske apstrakcije i mašte, nego u realnim okvirima onoga što čovjek jest. Potvrđuje to i samo ime djeteta koje Izaija spominje, a citira ga evanđelist Matej. Ime mu je Emanuel, što u prijevodu s hebrejskoga jezika znači Bog s nama. Odgovor na pitanje gdje je Bog i kako ga prepoznati biva postupno jasan. On je Bog blizine, odnosno ljudskosti. Bog je to koji se otkriva u liku čovjeka. Ne treba ga tražiti negdje gore daleko, udaljenoga od stvarnoga života ljudi. Bog je to koji ima tijelo, a samim time i osjeća ono što je ljudsko. Toga se ne stidi, nego tu ljudskost zaodijeva onim božanskim. Baš onako kako to čini i Josip.
Josip prihvaća Mariju, ali i ono što je istinski Božje u njoj. Dopušta da ih oboje grli ono što je božansko. Jasan je stoga ljudski put dolaska do Boga. On je običan. Katkad toliko običan i jednostavan da se to čovjeku čini previše nevjerojatnim. Put je to života u tijelu u otvorenosti za djelovanje Duha Božjega. Tražit će se dakle samo jedno – osloboditi se straha te vjerovati više Bogu, a manje sebi i svojim strahovima. To je ono što mladi, a katkada i stari ljudi ne shvaćaju. Mole Boga da im daruje neki čudesni znak s neba ne bi li od svojega života napravili nešto, a sve kao da je već tu te se od čovjeka traži samo malo vjere i pouzdanja u Boga i njegovu providnost. I jasno, oslobađanje od sebe i svoje uskogrudnosti u koju se čovjek često zatvori i onda uistinu jako malo vidi svijet u sebi i oko sebe. A potrebno je samo jedno – izručiti se novini života. Jer nekih čudesnih znakova s neba vjerojatno ne će biti.
Predugo su se čekali neki čudesni znakovi te su se ljudi već od toga iščekivanja i umorili. Mnogi su postali i nevjernici jer su očekivali čudesan zahvat, jer nisu imali vremena čitati evanđeoske tekstove o Sinu Božjem i njegovu dolasku na svijet. Možda i jesu, no nisu imali nekoga tko bi im ih malo bolje protumačio i uveo u tajnu Boga i njegova života. Jer inače bi odavno bili slobodni i istinski ispunjeni u svojem životu. Ne bi čekali neke epohalne promjene odozgo jer otkako se Bog utjelovio u liku Isusa Krista, promjene ne dolaze tek odozgor, nego su ovdje.
