Božićni školski praznici kao i odrasli dani neradno uvezani priskrbili su unučad nama, penzićima »s puno vremena«… Tako troje dobismo Jelica i ja, pa da im roditelji umorni od slavljenja odahnu, mi s njima krenusmo u božićna obilaženja. Odabrasmo Željca i Zdenku, naše star(c)e pajdaše, koji vlastite unučadi nemaju pa možda čak radosno podnesu dječju graju? Baš tako je i bilo, i više od toga, te smo učas Jelica i ja iz »odrasle« sobe ćulili uši da čujemo čime je to Željac u »dječjoj« sobi male »gremline« sasvim umirio i stišao, dok nam je Zdenka u kuhinji pripravljala kavicu uz božićne kolačiće »štaubcukerom« posute.
– I onda je dječak Pavao uključio radio – Željcova priča bila je tek pri početku – baš u trenu kad su počinjale izvanredne vijesti i začuo se ozbiljan spikerov glas: »Svi građani koji ne odu na polnoćku, dužni su na Božić biti na svojim radnim mjestima i redovito odraditi taj dan kao i sve dane nakon toga do prvoga siječnja, kad imaju pravo na jedan slobodan dan. Svi koji ne znaju koga se u adventu iščekuje i dokad to razdoblje traje, ne smiju ići na gradske ‘Advente’ ni tamo na štandovima grickati fritulice i kobasice. Svi koji na Badnjak ne okite bor, poslije ga više neće moći nabaviti niti smjeti kititi javno. Isto tako, studenti i sva djeca kojima je draži Orašar od Isuseka, morat će na Badnjak i Božić biti na predavanjima i na školskoj nastavi, i to produženoj sve do večernjih sati. A ona djeca koja misle da im darove ispod bora donosi Djed Mraz, neće smjeti imati okićen bor i moraju dolaziti u školu sve dane od Božića do Nove godine, i tek tad im je dopušteno dobiti dar, svejedno od koga«… I onda, dječak Pavao se probudio i ustrašen tim snom odmah do mene dojurio…
– No, stari, daj prestani, jesi ti normalan?! – u najnapetijem trenu pokraj nas projuri Zdenka, samo što nas kavom iza uha nije zalila, pa na svoga muža navalila. – Sablaznit ćeš i poplašiti tu dobru djecu!
– Ma što… pa… Baš sam htio dovršiti priču, u kojoj ja »malog Pavla« utješim i reknem mu – načas se Željac usplahiri, ali onda uznemiren krene punim gasom – kako sam točno takve Božiće, samo obrnuta predznaka, ja imao sve do svoje četrdesete! Zbog Isusa morao sam na Božić i u školu, i na predavanja, i na posao! Na Badnjak bismo redovito baš navečer imali »izvannastavne aktivnosti«, a skrivećki smo kitili bor da nas ne vide »crveni drugovi«… Zašto onda nismo, makar za ilustraciju, proveli bar takvu lustraciju? Pa da onima koje Bog ne zanima Božić danas ne bude paradni, nego radni dan!
– Ti i tvoje revanšističke ludorije, bar djecu ne kvari! – iskočile Zdenki oči, velike kao okrugle kutije sira njena imena. – E, moj »vjerniče«, pa Isus se rodio za sve i raduje se ako su baš svi radosni na njegov rođendan, čak i oni koji ga niječu, sigurna sam!
Zastadoh ja, čini mi se i Jelica, kao nevina dječica. Ni na kraj pameti nije mi bilo proturječiti Zdenkinoj zdravoj vjerničkoj misli, ali sam se u sebi malčice zamislio… Pa skrovito, da drugi ne vide, Željcu namignuo.
