Još ošamućen od čista zraka kraja mojih pradjedova, vraćajući se s penzionerski produljenih prvosvibanjskih praznika, usred radnog tjedna da izbjegnem vikend-gužve, gotovo osuđujuće promišljam što je to mojemu ocu trebalo da iz raja »sela svojeg malog« dođe u ovu velegradsku smogom nadimljenu ludnicu metropole… U tim razmišljanjima prekida me Debeli (jer ovaj put, uz svoju družicu Jelicu, na plandovanje povezoh i njega i Jasnu mu, bolju polovicu), kojega su iz suvozačkog drijemeža trgnule radio-vijesti…
– Pak spominju »Tri mora«! Kak’ da se nismo već dost’ o tome naslušali u zadnjih sedam dana… Te »bolja povezanost« trinaest zemalja inicijative, te privlačenje privatnog kapitala u infrastrukturne projekte, ma i u svemirske, »Panteon« ili kak’ su ono bili rekli?! A ne znam ni koja su to još dva mora osim našega Jadranskoga koje mi je ionako, s penzijicom za »samo« 42 godine rada, nedohvatljivo u ljetnim danima… A kamoli ta dva preostala mora, tam’ se budu kupali valjda samo ovi dubrovački lideri? Pa onda »bolja sinergija«, pa još nuklearna energija bez koje više ne možemo živjeti, a sve do jučer sam nekak’ doživljaval da smo svi protiv te »bombe u svome dvorištu«…
– A ti svejedno nikak’ da shvatiš kako je to najveća investicija u povijesti Hrvatske – javljam se tek toliko da vidi kako ga slušam. – Tri mora i jedno vjenčanje…
– Misliš, »oženila« nas Amerika? – brzo se Debeli hvata za moju bezazlenu filmsko-naslovnu asocijaciju izazvanu prekomjernim granatiranjem sintagmom »tri mora«. – Makar, koga Ameri nisu oženili? Evo pa je i svima »omraženi«, »rato-nasilni« Trump »oženil« engleskog Čarlija, nisi u prijenosu s dvora znal ni tko je tu kome kralj, ha, ha! Dobra ti je ta »Tri mora i jedno vjenčanje«, ha, ha!
– I dva, i dva vjenčanja! Gledajte! – javi se sa stražnjeg sjedala Jasna upirući prstom ulijevo gdje sam, krajičkom vozačkog oka, uspio spaziti tek dvije glavne riječi s mega-plakata krajputaša: »Trnjanski kresovi«.
– Zar i opet?! Ne mogu vjerovati! – Debeli pocrvenio kao rečeni plakat. – Usprkos svim friškim pronalascima novih starih jama u koje su partizani bacali ljude mrtve i žive, nedužne i »krive«?! Sve bez znaka, bez imena… I sad ćemo to slaviti? Pa to je »prosto da ne poveruješ«!
– Je, kad smo »oženili« gradsku vlast koja zločince naziva osloboditeljima. Zapravo, vladajući u državi, bez obzira na stranku, već desetljećima u našem Zagrebu uvijek su u nekakvom »čudnovatom braku«. Valjda zato da obama partnerima bude dopušteno baš sve kaj im padne na pamet? – iznenadi me moja Jelica i sve nas pouči u kratkim crtama.
– I meni je nekaj palo na pamet! – zasja Debelomu »heureka«. – Ak’ ovi našim kruničarima na Jelačić plac »demokratski« šalju one bubnjare da im prave društvo, mogli bismo mi njima na »kresove« poslat’ ekipu s protupožarnim aparatima? Za malo pjene na veselju!
