Aralsko jezero četvrto je najveće jezero na svijetu. Površinom je veće od cijele Hrvatske. Površinom je dvostruko veće od hrvatskoga dijela Jadrana. Sve do raspada Jugoslavije na školskim satovima zemljopisa Aralsko je jezero bilo sovjetsko more, bilo je jezero bogato ribom i vodama rijeka Amu-Darja i Sir-Darja. Danas toga jezera više nema.
Toksična pustinja
Dok su velike ekološke teme, poput globalnoga zagrijavanja ili plastifikacije okoliša, opterećene znanstvenim kontroverzama, nedovoljnim dokazima ili ideološkim interesima, priča o Aralskom jezeru je eksplicitna i – završena. Na satelitskim snimkama i mapama Aralsko se jezero ne vidi jer je ostalo bez vode. Pretvoreno je u slanu biološku pustinju iz koje pješčane oluje raznose kemikalije, pesticide, mineralna gnojiva, metalne soli… Toksična se prašina taloži po središnjoj Aziji, gradovima Uzbekistana i Kazahstana, po obroncima Himalaje, šumama Norveške…
Pogrješka prirode
Nestanak Aralskoga jezera nije neočekivan incident ili neplanirana katastrofa preko vikenda, nego je riječ o smišljenom i sustavnom nasilju nad prirodom. Isušivanje i gušenje Aralskoga jezera rezultat je socijalističkih petoljetki šezdesetih, projekt sovjetskih inženjera, koji su jezero proglasili pogrješkom prirode. Agadzhan Babaev, sovjetski akademik, tada vodeći geomorfolog i ključni egzekutor jezera, tvrdi: »Smatram da je Aralsko more beskorisno. Ono bi trebalo umrijeti lijepo. Ja zagovaram isušivanje Aralskoga mora.« Tako je i bilo. Sve su vode rijeka Amu-Darja i Sir-Darja otete jezeru i usmjerene u pustinju.
Bijelo zlato
Tako je započeo pravi socijalistički ekocid, najveća ekološka katastrofa koja je, zapravo, prošla ispod radara javnosti. Sve do raspada Sovjetskoga Saveza Aralsko je jezero godinama u tišini gušeno i državnim dekretom isušeno. Jer, iza željezne zavjese, Partija je, eto, odlučila saditi pamuk u pustinji. Voda velikih rijeka iskorištena je za navodnjavanje polja pamuka, za proizvodnju bijeloga zlata (beloe zoloto), koji je političkoj Moskvi omogućio izvoz i tvrdu valutu – dolare i marke.
Sovjetski je Savez postao najveći izvoznik pamuka, strateške sirovine za tekstilnu, ali i vojnu industriju. Nitroceluloza, ključna za proizvodnju eksploziva, proizvodi se upravo od pamuka. Konačno, ne manje važno, pretvaranje beskorisne pustinje u plodna polja i beskorisnoga jezera u pustinju bila je pobjeda socijalizma i obnova Staljinova »plana za transformaciju prirode«.
Sovjetska pseudoznanost
Nestanak Aralskoga jezera primjer je nasilja inženjeringa nad prirodom i rezultat je pseudoznanosti u službi ideologije. Sovjeti su pokazali da socijalistički čovjek može ukrotiti prirodu bolje od kapitalista. Bili su ohrabreni idejama Trofima Lisenka, ukrajinskoga biologa i agronoma, koji je tvrdio da se i biljke i ljudi mogu (pre)odgojiti i prisiliti da rastu u bilo kojem (socijalističkom) okolišu.
On je ignorirao Mendelevu genetiku smatrajući je buržoaskom znanošću. Posljedice sovjetske pobjede nad prirodom vidljivi su i danas: zaostali fragmenti prljave aralske vode, potpuno uništeno ribarstvo, groblja brodova vidljivih i na satelitskim snimkama, slana agrokemija nošena vjetrovima, povećana učestalost raka grla i pluća okolnog stanovništva…
Holodomor nad prirodom
S Aralskim je jezerom isušen mit da je ekološka destrukcija isključivi proizvod kapitalističke pohlepe. Da, kisele su kiše posljedica, ali neželjena, intenzivnoga razvoja njemačke industrije, a izlijevanje nafte s tankera Exxon Valdez kod Aljaske nije bilo namjerno. U oba je primjera priroda postala slučajna kolateralna žrtva potjere za profitom.
U sovjetskom mentalitetu, naprotiv, rijeka koja se samo ulijeva u more doslovno je proglašena »pokvarenom«, a jezero koje samo hlapi bilo je neprijatelj kojega treba civilizirati. Centralni komiteti za planiranje smišljeno su godinama krali vodu koritu svjesno žrtvujući »plavoga diva«. Baš kao što su, nešto ranije, uzimali žito seljacima…
