Posljednjega dana travnja trebao bi se odigrati i posljednji čin sloma dosadašnjega modela biranja ustavnih sudaca u Hrvatskoj. U četvrtak 30. travnja zastupnici u Saboru glasovat će o trojici kandidata za tri upražnjena mjesta u Ustavnom sudu. Kandidate je predložio nadležni saborski odbor glasovima zastupnika iz parlamentarne većine okupljene oko HDZ-a, a zastupnici iz SDP-a i Možemo! napustili su sjednicu odbora. Zastupnici iz SDP-a i Možemo! najavili su da ne će poduprijeti predložene kandidate na sjednici Sabora, što znači da ne će dobiti dvotrećinsku potporu i biti izabrani za ustavne sudce. To znači i kraj dosadašnjega modela izbora ustavnih sudaca koji je započet još 1999. kada se krenulo s biranjem stranački vezanih kadrova u Ustavni sud.
Neformalne stranačke kvote
U posljednjih nekoliko godina šira hrvatska javnost i cijela politička klasa postali su svjesni rastuće političke moći Ustavnoga suda. Ustavni je sud postao mjesto konačnoga odlučivanja o najprjepornijim političkim i ideološkim pitanjima u hrvatskom društvu. Svjesni rastuće političke moći Ustavnoga suda, politički i društveni akteri postali su izrazito zainteresirani za ostvarivanje utjecaja u izboru ustavnih sudaca. Zanimljivo je da su liberalno-lijevi akteri puno zainteresiraniji za ostvarivanje utjecaja u Ustavnom sudu nego konzervativni akteri. Potonji burno i negativno reagiraju na odluke Ustavnoga suda koje provode antropološku revoluciju u Hrvatskoj (udomljavanje i usvajanje djece od strane istospolnih partnera, uvođenje surogatnoga majčinstva…), ali ne pokušavaju ostvariti utjecaj u izboru ustavnih sudaca. Društveno zauzeti katolici uglavnom su (samo)isključeni iz ostvarivanja utjecaja u izboru ustavnih sudaca u Hrvatskoj. Oni se i dalje uvelike iscrpljuju u »hiperpolitici« kao obliku političkoga djelovanja koje proizvodi mnogo političke buke, ali ne donosi konkretne političke rezultate.
Hrvatski građani koji zagovaraju demokratska načela i slijede kršćansku antropologiju nemaju razloga žaliti za očekivanim slomom dosadašnjega modela izbora ustavnih sudaca. Ustavni je sud uzurpirao ovlasti zakonotvorca i ustavotvorca i prometnuo se u ishodište antropološke revolucije u smjeru liberalne antropologije. Dosadašnji model izbora ustavnih sudaca zasnivao se na političkoj pogodbi HDZ-a i SDP-a koji su nakon ustavnih promjena 2010. jedini imali mogućnost okupljanja dvotrećinske većine u Saboru. Takvu su poziciju HDZ i SDP iskoristili za biranje ustavnih sudaca prema neformalnim stranačkim kvotama. Kompetentnost, neovisnost i moralni integritet postali su drugorazredni u odnosu na stranačku vezanost. U svojim su kvotama HDZ i SDP birali i bivše političke dužnosnike za ustavne sudce.
Promjene u ustrojstvu Ustavnoga suda
U međuvremenu se smanjio broj političkih dužnosnika koji su birani za ustavne sudce, no nastavljena je praksa s primjenom stranačkih kvota u izboru ustavnih sudaca. Na posljednjem izboru ustavnih sudaca 2024. godine HDZ-u i SDP-u u postizanju političke pogodbe pridružio se i Možemo! koji sada sa SDP-om tvori liberalno-lijevu kvotu. No taj će se model očito slomiti na izboru preostalih troje ustavnih sudaca jer SDP i Možemo! ne pristaju na pogodbu po kojoj bi dvojica sudaca došla iz neformalne kvote HDZ-a, dok bi se SDP i Možemo! »zadovoljili« ponovnim izborom Gorana Selaneca za ustavnoga sudca.
HDZ-ov prijedlog kandidata za troje ustavnih sudaca strateški je oblikovan i nije isključeno da se SDP predomisli i podupre prijedlog. Uostalom HDZ i SDP imaju dugu povijest suradnje u popunjavanju Ustavnoga suda njima bliskim kadrovima. Dosadašnji model izbora ustavnih sudaca jamči održavanje postojeće strukture političke moći koja uključuje i SDP. No ako SDP ustraje u odbijanju HDZ-ova prijedloga, čeka nas ponavljanje postupka za izbor trojice ustavnih sudaca. Prije toga procesa nije zgorega razmisliti o promjenama u ustrojstvu Ustavnoga suda. Kao prvo bilo bi dobro produžiti mandat ustavnih sudaca s osam na 10 godina, ali ograničiti broj mandata na jedan. Time bi ustavni sudci bili lišeni pritiska borbe za drugi mandat i mogli bi biti politički neovisniji u svojim odlukama. Kao drugo moglo bi se razmisliti i o uvođenju parnoga broja sudaca. Umjesto 13 hrvatski bi Ustavni sud mogao imati 12 ili 14 ustavnih sudaca. Hrvatski Ustavni sud pripada europskomu (centraliziranomu) modelu ustavnoga sudstva koje svoje podrijetlo ima u Austriji i Njemačkoj. Austrijski Ustavni sud ima 14 ustavnih sudaca, a njemački Savezni ustavni sud ima 16 ustavnih sudaca. Parni broj ustavnih sudaca omogućio bi ravnotežu utjecaja političkih stranaka u sastavu Ustavnoga suda.
Koncentracija političke moći
Hrvatski je Ustavni sud od 1991. do 1999. bio sastavljen od uglednih i iskusnih sudaca i sveučilišnih profesora. Tadašnja vlast koja je pod predsjednikom Franjom Tuđmanom bila sklona koncentraciji političke moći nije mogla iskoristiti Ustavni sud za ostvarivanje svojih političkih interesa. No 1999. krenulo se s modelom biranja stranački vezanih kadrova u Ustavni sud, iz čega su potom nastale stranačke kvote u izboru ustavnih sudaca. Kraj travnja trebao bi donijeti i kraj dosadašnjega modela izbora ustavnih sudaca koji je započeo još 1999. godine. HDZ i SDP neskloni su političkim lomovima jer žele održati postojeću strukturu političke moći. No očito će slomiti postojeći model biranja ustavnih sudaca koji su stvorili te dugo i brižno održavali.
