Sredinom lipnja u Rimu je, u (njemačkom) Kolegiju svete Marije od Duše (Santa Maria dell’Anima), predstavljena knjiga »Joseph Ratzinger i Drugi vatikanski koncil«. Kao zbornik radova različitih teologa koji govore o odnosu Ratzinger – Koncil sama knjiga širokoj katoličkoj javnosti možda i nije toliko zanimljiva. No tema kao takva vrlo je zanimljiva, posebno kad o njoj govori čovjek koji je predstavljao knjigu u Rimu: kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je kao prefekt (nekadašnje) Kongregacije za nauk vjere bio najuži suradnik Ratzingera kao pape Benedikta XVI., a kao urednik Sabranih djela Josepha Ratzingera – riječ je o nizu od 16 tematskih dijelova objavljenih na njemačkom, a prijevodi na druge jezike su u tijeku – vjerojatno je teško nadmašiv poznavatelj njegove teološke misli. Budući da je netom prije predstavljanja u Rimu kardinal Müller, kao zareditelj Elvira Tabakovića za svećenika, bio u Zagrebu, Glas Koncila iskoristio je prigodu i zamolio ga za razgovor.
Dvije hermeneutike
Kao što je aktualan Drugi vatikanski koncil, tako je aktualna i Ratzingerova misao o Koncilu. Ratzinger naime nije bilo koji i bilo kakav tumač Drugoga vatikanskoga koncila. »Pozicija Josepha Ratzingera tu je vrlo važna: on je kao teolog, kao ‘perit’ (stručni savjetnik) kardinala Fringsa sudjelovao na Koncilu, pri čemu je aktivno sudjelovao u izradi dogmatske konstitucije o božanskoj objavio ‘Dei verbum’. Potom je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, čiji je bitni dio djelovanja bio upravo ispravno tumačenje Drugoga vatikanskoga koncila, a kao papa je, po svojem pozivu, bio i jamac njegova ispravnoga tumačenja«, kaže kardinal Müller.
Kad je riječ o odnosu Josepha Ratzingera prema Koncilu, odnosno prema interpretaciji Drugoga vatikanskoga, kardinal podsjeća na govor koji je on kao papa održao na početku pontifikata, na predbožićnom primanju za članove Rimske kurije u prosincu 2005. godine. Govorio je tada o dvjema suprotstavljenim hermeneutikama: »hermeneutici diskontinuiteta i loma« s jedne i »’hermeneutici reforme’, tj. obnove u kontinuitetu jednoga subjekta – Crkve« s druge strane. Ova je posljednja prema Benediktu XVI. urodila »rastom novoga života (Crkve) i dozrijevanjem novih plodova«.
Pogrješno tumačenje »lefebvrovaca«
Da je hermeneutika diskontinuiteta i loma i danas na djelu, kardinal je potkrijepio ekstremnim primjerom koji je ovih dana vrlo aktualan. Riječ je o »lefebvrovcima« koji su za 1. srpnja (dan tiskanja ovoga izdanja Glasa Koncila) najavili nezakonito ređenje biskupa, bez Papina odobrenja.
»Za Josepha Ratzingera Koncil je najviši izričaj crkvenoga učiteljstva, a njegovo se naučavanje ne može prihvaćati i tumačiti subjektivistički i proizvoljno.« Među dokumentima posebno se ističu dvije dogmatske konstitucije: »Lumen gentium« o Crkvi te »Dei verbum« o božanskoj objavi. »One su obvezujuće na najvišoj razini i ne mogu se dovoditi u pitanje«, kaže kardinal Müller»Sporna je točka razumijevanje Drugoga vatikanskoga koncila. Oni na neki način kažu da je on izdao katoličku tradiciju i da joj stoji nasuprot. Kažu da je na Drugom vatikanskom koncilu Katolička Crkva službeno preuzela neke zablude: da je postala odveć ekumenska; da je odustala od svoje uloge kao jedine posrednice spasenja; da je prigrlila relativizam kad, primjerice, Koncil kaže da kršćani i muslimani štuju jednoga Boga ili kad govori o vjerskoj slobodi kao temeljnom ljudskom pravu; da je, drugim riječima, Koncil usvojio liberalno stajalište prema kojem svatko bira svoju religiju prema vlastitom ukusu«, napominje kardinal Müller, ističući da je u posljednje vrijeme u nekoliko medijskih istupa isticao da je takvo tumačenje pogrješno te se zasniva na »pogrješnom tumačenju Drugoga vatikanskoga koncila«. Osim toga »pripadnici Bratstva sv. Pija X. u konačnici se postavljaju iznad pape te žele određivati što je katoličko«.
Drugi predznak prekida s tradicijom
»Naprotiv, svakomu je katoliku jasno da se objava prenosi po Svetom pismu i apostolskoj tradiciji te da je crkveno učiteljstvo najviša instanca za tumačenje objave i za njezino očuvanje u svoj njezinoj punini, u različitim povijesnim okolnostima, i to upravo po koncilu s papom na čelu; ili po papi koji je kao Petrov nasljednik posljednja instanca odlučivanja«, kaže kardinal Müller.
No »hermeneutika diskontinuiteta« u pozadini je i drugoj krajnosti. »Progresisti i modernisti kažu da je Drugi vatikanski koncil učinio veliki skok te da je napustio Prvi vatikanski koncil i Tridentski koncil«, kaže kardinal Müller. I zaključuje: »Jedni kažu da trebamo ići dalje od Drugoga vatikanskoga koncila (progresisti), drugi da se moramo vratiti na razdoblje prije njega. Oba stajališta zapravo u Drugom vatikanskom vide prekid s tradicijom, samo s različitih stajališta. I oba su pogrješna.«
Joseph Ratzinger/Benedikt XVI. upravo je isticao unutarnje jedinstvo i kontinuitet triju posljednjih koncila. »Nemoguće je po njemu odlučiti se za Drugi vatikanski na štetu Tridenta i Prvoga vatikanskoga. I jednako je tako nemoguće odlučiti se za Trident i Prvi vatikanski nasuprot Drugomu vatikanskomu. Kad dakle govori o Drugom vatikanskom koncilu, u mnogim njegovim izričajima i tekstovima stoji da Drugi vatikanski vidi sebe kao nastavak tradicije Tridentskoga i Prvoga vatikanskoga koncila.«
Što znači »duh« Koncila i otvorenost svijetu?
Govoreći o Drugom vatikanskom koncilu, mnogi se pozivaju na njegov »duh«. »Tu se postavlja pitanje što znači ‘duh’. Je li to Duh Sveti, druga božanska Osoba? Ili tu riječ treba shvaćati prema filozofu Hegelu koji govori o objektivnom duhu i apsolutnom duhu, što je na ‘neki način pojam Boga koji se razvija u povijesti’. Ili je riječ o izričaju ‘kolektivne misli’ (‘duh komunizma’ ili ‘duh nacionalizma’)? No to, čini mi se, nema puno zajedničkoga s vjerom ili s kršćanstvom. U tom smislu govor o duhu Koncila uvijek je u opasnosti da promiče neku ideologiju, neki ljudski projekt«, kaže kardinal Müller.
Nego: »Koncil je izričaj učiteljstva Crkve. Svi se biskupi okupljaju sa zadaćom da naviještaju objavu koja je došla po Kristu, da je štite od pogrješnih poimanja te da je izraze tako da se čovjek određenoga doba osjeća njome oslovljenim, ali u traženju istine, a ne da Crkva govori ono što godi njegovim ušima.«
O duhu Koncila često se govori u argumentacijama poput: Koncil je gajio duh otvorenosti Crkve prema svijetu pa Crkva u tom duhu treba nastaviti… Na molbu da u duhu Ratzingerove misli komentira takva razmišljanja, kardinal Müller odgovara: »Da, takvih pomalo floskula, biti otvoren svijetu ili ne biti otvoren, nikada ne nedostaje. No što znači ‘svijet’? To može biti svijet o kojem govori Biblija: svijet za čije se spasenje Bog predao u Isusu Kristu. Ali može biti i duhovno stanje okrenutosti od Boga: svijet može biti ateizam, skepticizam, totalitarni sustav… Svijet u čijem su središtu idoli bogatstva, novca, moći, spolnoga užitka – za taj svijet Crkva upravo ne smije biti otvorena, nego štoviše takav duh svijeta mora prevladavati i protiviti mu se. Ako je današnji svijet u tome da su bogati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, tomu ne smijemo biti otvoreni, nego moramo biti protiv toga. Ako u Francuskoj parlament zaključi da je ubiti dijete u majčinoj utrobi ljudsko pravo, ni tomu ne možemo biti otvoreni, nego protiv toga moramo prosvjedovati.«
Pouka enciklika dvaju »lavova«
Zahvaljujući rimi, na njemačkome gotovo poetski zvuči načelo ispravnoga odnosa Crkve prema svijetu: »sich einlassen, aber nicht sich anpassen«: upuštati se, ali se ne prilagođavati; ulaziti u stvarnosti i procese ovoga svijeta, ali ih prosuđivati i prema njima se očitovati u svjetlu kršćanske poruke. Kardinal Müller kao primjer navodi enciklike dvaju »lavova«: Lav XIII. u enciklici »Rerum novarum« ne podilazi ni duhu kapitalizma ni duhu komunizma, nego udara temelje socijalnomu nauku Crkve; a Lav XIV. u »Magnifica humanitas« niti veliča umjetnu inteligenciju niti je odbacuje kao takvu, nego u njoj vidi tehničku mogućnost koja »mora služiti čovjeku, a čovjekom ne smiju ovladati algoritmi«.
Odnos s Koncilom ne može biti doživljajni
