»Poštovat ću ljudski život od samoga začetka.« Tim su riječima sve donedavno prisezali tek diplomirani magistri farmacije prilikom svečanoga ulaska u svoju struku. Koliko god se često te riječi u ljekarničkoj praksi iznevjeravale – primjerice, izdavanjem medicinskih proizvoda koji mogu izazvati pobačaj nerođenoga ploda – one su ipak bile neospornim podsjetnikom na etički preduvjet svih medicinskih profesija – na načelo neškodljivosti: »Prije svega ne nauditi!« Hoće li hrvatski farmaceuti i dalje tako prisezati, opravdano je pitanje: jer ta je prisega u potpunosti uklonjena iz novoga Kodeksa ljekarničke etike i deontologije, koji je Glavna skupština Hrvatske ljekarničke komore bez ikakve javne obavijesti donijela početkom srpnja.
Kako je savjest nestala iz Kodeksa
No nije iz Kodeksa – temeljnoga etičkoga dokumenta čitave struke – nestala samo prisega, nego i gotovo svaki spomen savjesti, morala i etike. Ti nestanci mogli bi se lako otpisati kao interni problem jedne profesije eda farmacija – kao, uostalom, i sve medicinske struke – nije profesija u izvornom smislu te riječi: zanimanje koje toliko ozbiljno zadire u život ljudske osobe da njegovi vršitelji ne odgovaraju tek svojim poslodavcima, nego se na odgovornost oduvijek zaklinju čitavomu društvu.
Ili, kako je to bilo izraženo u starom Kodeksu iz 1996.: »Magistar farmacije (…) [z]a svoj rad odgovoran je pred svojom savješću, čovjekom i zajednicom.« Zbog toga su promjene u Kodeksu ljekarničke etike i deontologije vrijedne pozornosti čitavoga društva; pozornosti koja je – s obzirom na ljetni datum donošenja Kodeksa – dosada očekivano izostala. (Žurbu u objavljivanju novoga Kodeksa potvrđuje i činjenica da se na stranici Hrvatske ljekarničke komore na kojoj se pristupa Kodeksu još navode dijelovi izbačenih stavaka.)
Kako je život nestao iz Kodeksa
O razini pak etičkoga promišljanja u novom Kodeksu ponajbolje svjedoči izostanak spomena temeljne etičke vrijednosti: života. Iz novoga je Kodeksa, naime, uklonjena i odredba iz članka 10. prijašnjega Kodeksa: »Magistar farmacije (…) [s]voj rad obavlja savjesno, s poštovanjem prema čovjeku i njegovu životu.« Koga bi onda mogla začuditi činjenica da su istom iz Kodeksa »ispale« i srodne odredbe iz nekadašnjega članka 1. (»Kodeks obvezuje svakoga magistra farmacije da svoj život i svoju struku posveti dobrobiti i zdravlju čovjeka«) ili članka 7. (»Bez obzira na područje rada ili specijalnost, magistar farmacije kao zdravstveni djelatnik, dužan je u okviru svojih mogućnosti pomagati svakomu čovjeku čiji je život u neposrednoj opasnosti«)?
Pravilo bez iznimke
Prevario bi se, doduše, onaj tko bi pomislio da su te odredbe zamijenjene prikladnim etičkim alternativama.
Umjesto njih u novom su se dokumentu mahom našle odredbe stručne naravi kakve su već propisane nizom zakonodavnih i stručnih akata poput Zakona o ljekarništvu ili Pravila dobre ljekarničke prakse. No čak je i prilikom toga dupliciranja došlo do promjena koje nisu tek etički, nego i pravno upitne. Primjerice, Zakon o ljekarništvu iz 2003. među ostalim propisuje da će tijekom svojega rada magistar farmacije uskratiti »izdavanje lijeka ili medicinskoga proizvoda za koje stručno procijeni da bi mogli ugroziti zdravlje korisnika«, što i stari Kodeks prihvaća odredbom iz članka 12. da je magistar farmacije u interesu zdravlja bolesnika »dužan odbiti izdavanje lijeka«. Taj gotovo pa svakodnevni ljekarnički postupak, koji se može nazvati i »tihim« prizivom savjesti, za autore je Kodeksa dopušten samo »u iznimnim situacijama«.
Opterećenje bez uporišta
Ako je tako s »tihim« prizivom, vrijedi se zapitati što je i s onim »glasnim« – prizivom savjesti zbog moralnoga prigovora terapiji koju treba izdati. U Republici Hrvatskoj ljekarnici takav priziv mogu izraziti u vezi s izdavanjem hitne kontracepcije te s izdavanjem »redovite« oralne hormonske kontracepcije i intrauterinih kontraceptivnih sustava u slučajevima kada se oni rabe u kontraceptivne, a ne terapijske svrhe, što je razvidno već iz liječničkoga recepta.
U članku 12. staroga Kodeksa taj je priziv savjesti nedvosmisleno propisan: »Magistar farmacije ima pravo priziva savjesti samo ako time ne dovodi u opasnost zdravlje i život bolesnika.« No članak 22. novoga Kodeksa taj priziv – utemeljen na članku 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda – bez zakonskoga uporišta opterećuje dodatnim odredbama. Tako magistar farmacije pacijenta mora uputiti drugom magistru farmacije ako smatra da »zbog svojih osobnih uvjerenja ne može pružiti ljekarničku skrb pacijentu«.
Stručni kriteriji umjesto etičke prosudbe
Ta odredba neodoljivo podsjeća na ponižavajući »Naputak za provođenje ljekarničkih usluga na koje mogu imati utjecaj moralna i religiozna uvjerenja« Povjerenstva za etiku i deontologiju HLJK-a iz 2015., čiji odjeljak posvećen ljekarnicima započinje neslavnom rečenicom: »Dobro razmisliti gdje ćete raditi«. Upravo taj dokument, naime, propisuje da »[s]vaki ljekarnik koji smatra da ga moralna ili religiozna uvjerenja sprječavaju u provođenju neke ljekarničke usluge mora (…) preusmjeriti pacijente drugim davateljima usluga.« Sličnosti, naravno, tu nije kraj. Kao što »Naputak« ljekarnicima nalaže da svoje obrazloženje priziva pacijentima moraju zasnovati »na znanstvenim spoznajama i postojećim medicinskim standardima, a ne na osobnim interpretacijama i stajalištu«, tako i članak 11. novoga Kodeksa nalaže da se od magistra farmacije u susretu s etičkom dvojbom očekuje »da koristi svoju profesionalnu prosudbu u odlučivanju o najprikladnijem postupku«. Kakvi to stručni kriteriji mogu nadomjestiti etičku prosudbu, poznato je možda samo autorima novoga Kodeksa.
Opravdavanje umjesto slobode
Što je ljekarniku preostalo od zdravorazumske obveze iz članka 17. nekadašnjega Kodeksa da će »preporučivati takve načine liječenja, lijekove i druge pripravke čiju uporabu etički i stručno zagovara«, čitatelj će lako razlučiti i sam. No možda će i lakše zamijetiti koliko je »profesionalna prosudba« novoga Kodeksa u oprjeci s člankom 31. iz izbrisanoga odjeljka staroga Kodeksa pod naslovom »Planiranje obitelji«: »Magistar farmacije u planiranju će obitelji promicati u prvom redu odgojne i prirodne metode. Njegova je dužnost da metode, koje su u skladu s medicinskim spoznajama i moralnim vrednotama, objasni te upozori na štetnosti pojedinih sredstava, odnosno postupaka.«
I tako ljekarnicima u »etičkim dvojbama« umjesto slobode da moralno rasuđuju i djeluju ostaje tek uvrjedljiva dužnost da svoja stajališta opravdavaju »kolegama, pacijentima kao i bilo kojoj organizaciji koja bi mogla biti pogođena njegovim postupkom«.
Izmicanje moralnoga tla
Tvrdnja da priziv savjesti pogađa sve prije nego ljekarnike pokazuje i tragičnu odsječenost Kodeksa od stvarnih prilika u hrvatskim ljekarnama. Naime, pravo na priziv savjesti imaju svi farmaceuti, no zahvaljujući neprikladnu zakonskomu i stručnomu rješenju regularno ga mogu prakticirati samo oni koji imaju sreću raditi u ljekarnama s dovoljnim brojem kolega istih stručnih kvalifikacija.
Ostali su suočeni s izborom čije posljedice nisu tek etičke naravi: ili će u tišini pribjegavati neregularnim metodama ostvarivanja priziva na savjest ili će se izložiti pritisku i prijetnjama pacijenata i poslodavaca, pa i medija i čitave javnosti, sve bez zaštite svojih stručnih udruženja. Publicirani slučajevi ljekarničkih otkaza zbog priziva savjesti dovoljno su poznati da ne treba ovdje na njih podsjećati, no i bez njih je nemoguće izbjeći zaključak da je opisanim potezom Hrvatska ljekarnička komora svim četirima tisućama svojih članova pod nogama počela izmicati ono malo čvrstoga moralnoga tla na koje su se mogli osloniti u savjesnom vršenju svoje ljekarničke dužnosti.
Dva etička pitanja
Namjesto nagađanja o motivima takva postupanja krovne strukovne organizacije farmaceuta u Hrvatskoj vrijedi na ovom mjestu postaviti dva jednostavna etička pitanja. Jedini odsječak staroga Kodeksa koji je u članku 23. novoga Kodeksa doživio pohvalnu nadogradnju propisuje izbjegavanje nanošenja štete pacijentu postupcima povezanima s nadriliječništvom, sukobom interesa i nelojalnim dogovorima. Etički značaj takvih prijevara autorima je članka 21. prijašnjega Kodeksa bio očigledan (»u izravnoj su suprotnosti s ljekarničkom etikom«). No čak i ako autori novoga Kodeksa svojim zahtjevima ne pripisuju etički značaj, može li itko i pomisliti da su oni ostvarivi bez slobodne etičke prosudbe? I može li itko – bez obzira na svoja etička uvjerenja – zanijekati da se čovjeka uskraćena za moralnu slobodu izravno gura u nemoralno postupanje? Dobro rađa dobrom, a zlo zlom. To je barem etički postulat koji se nikakvim kodeksom ne može izmijeniti.
»Pranje ruku« – etički sporno, ali i ilegalno
