S biskupom Vladom Košićem susreli smo se ispred sisačkoga Kaptola posljednjega jutra 2020. godine, nepunih 48 sati nakon što je udar od 6,2 stupnja po Richteru zatresao i ranio njegovu biskupiju i dok su manji udari u rasponu od 3 do 4 stupnja opetovano podsjećali da opasnost još nije prošla.
Na dan kobnoga potresa nešto prije podneva biskup Košić obilazio je župe koje je ranio prvi potres, a među njima posjetio je i Žažinu, crkvu koju će u 12.20 potres srušiti do temelja. Biskupa Košića potres je zatekao u autu nedaleko od Petrinje. »Izbjegavali smo središte Petrinje jer je toga jutra tamo bila gužva, ljudi su čistili ulice nakon prvoga potresa. Vozili smo se i najednom je cesta pred nama počela doslovce plesati, kao da je netko pred nama savijao put. Posvuda su letjeli crjepovi. Zaustavili smo se, ljudi su izlazili iz svojih domova zbunjeni, preplašeni. Dugo je sve to trajalo«, opisao je biskup Košić.
Već u prvim trenutcima nakon strašnoga udara vidjeli su se i prvi razmjeri štete na crkvama. U Žažini se izdaleka vidjelo da je pao zvonik, u Petrinji je pao križ na crkvi sv. Lovre, opisao je biskup i nastavio: »U Selima smo vidjeli velečasnoga Hrvoja (Zovka) koji je u trenutku potresa u crkvi sv. Marije Magdalene imao sprovodnu misu. Bio je bijel k’o mlinar, rekao je da su jedva živi izišli.« Nedaleko od crkve u sklopu župnih prostorija nalazi se i dječji vrtić, no na sreću, dodao je biskup, nitko od dječice nije stradao. Sudbina crkve u Selima nakon 29. prosinca neizvjesna je.
Prvotno u planu nije bio obilazak sisačke katedrale Uzvišenja sv. Križa. Još za vrijeme razgovora pred sisačkim Kaptolom nije bilo moguće odvajati poglede od prizora koji je iza sebe ostavio potres. Velike količine cigla popadale su pred župni stan i ondje se prava šteta još nije zbrojila. Oštećen je i obližnji svećenički dom. Ipak poseban dojam ranjenosti ostavlja katedrala. Zvonik katedrale izrazito je nestabilan i postoji mogućnost da limeni pokrov padne sam od sebe jer je zbog trešnje sav materijal podno kape tornja popadao pred glavni ulaz crkve. Potres je zvonik pri vrhu doslovce oglodao. Zbog toga su i statičari izrijekom zabranili bilo kakav ulazak u katedralu, posebno u prvim danima dok je tlo još nemirno, pa je i čitavi trg pred katedralom ograđen policijskim trakama. »Samo jednu fotografiju. Uđemo na 30 sekunda i izlazimo«, zamolili smo više puta biskupa, na što smo opetovano dobivali negativne odgovore i riječi upozorenja.
Ipak splet okolnosti iznjedrio je i situaciju u kojoj je bilo moguće ući u katedralu. Naime, biskupa je poslijepodne toga dana čekao sprovod u potresu tragično preminuloga Stanka Zeca u Žažini. Kako je crkva porušena, sprovodna misa bila je na otvorenom, na groblju, a zbog nižih temperatura biskup Košić je trebao deblju ljubičastu misnicu, koja se nalazila upravo u sakristiji katedrale. Zavukli smo se ispod policijske trake, pomolili se pred brončanim kipom bl. Alojzija Stepinca te se zaputili prema sakristiji. Prostor oko katedrale trebalo je proći u što kraćem vremenu, pa i pretrčati, samo da se izbjegne opasnost od pada cigla i drugoga materija sa župnoga stana i zvonika crkve. Izvana su vidljive odeblje pukotine na zidovima katedrale. Sakristiju je potres dobro zaljuljao, rastvorio je ormare, pobacao stvari, a ulazak na prostor svetišta biskup je popratio novim riječima upozorenja: »Čim provirite glavu iz sakristije, život vam je ugrožen. Pazite! Van za minutu!«
Prizor unutrašnjosti katedrale koji nas je dočekao teško je opisati riječima. Užas, teško i katastrofa riječi su koje ne mogu dovoljno dočarati ambijent nakon potresa. U prvih nekoliko sekunda teško je uopće povezati da je samo nekoliko trenutaka jakoga potresa blistavu bjelinu podova i zidova, iz koje su skladno iskakali pozlaćeni oltari te crvenom tkaninom oblijepljene klupe, čitavu katedralu zavilo u sivilo i tminu. Iz prostora svetišta popadali su svi kipovi i ambon, sve je prepuno žbuke i odlomljenoga građevinskoga materijala. Prave procjene stradanja unutrašnjosti crkve dodatno je otežavala i gusta prašina, koja je i dva dana nakon udara potresa cirkulirala crkvom. Specifičan je i miris takve prašine – zagušljivi stari i novi slojevi boje i žbuke kao da se miješaju s blagim mirisom tamjana i voska, onog tamjana koji je desetljećima natapao zidove povijesne sisačke crkve i onoga mirisa svijeća dogorjelih uz tolike molitve vjernika.
Svod nad korom urušio se na orgulje, koje je vjerojatno trajno oštetio. Velika hrpa cigla koje su činile svod zauzela je čitav prostor kora, koji je vjerojatno i najopasniji dio ranjene katedrale. Zrake danjega svjetla koje kroz taj dio porušenoga svoda razbijaju sivilo unutrašnjosti svjedoče o razornosti potresa, a od prostora kora svako se malo odroni i pokoja cigla, koja u svom padu zastrašujuće odzvanja praznom katedralom. Na svodu iznad glavne lađe odvojio se debeli sloj žbuke te su provirile sivkaste opeke, no ipak su izdržale trešnju i nije se urušio čitav strop.
U kojem bi smjeru obnova katedrale mogla ići u prvim se danima nakon potresa ne može nagađati. Izgledan je scenarij »skraćivanja« zvonika, kao na zagrebačkoj katedrali. Čini se da je opasnost na sisačkom trgu pred katedralom veoma velika. Dodatna je komplikacija i to što se zvonik odvojio nekoliko centimetara od glavnoga broda crkve.
Za svakodnevni boravak više nije siguran ni župni stan, što zbog blizine ranjenoga zvonika, što zbog unutrašnjih oštećenja. S obzirom na to da je katedralna crkva ujedno i župna, sve redovite župne aktivnosti premjestit će se preko ceste, u sisački Kaptol, u dvoranu Ivana Pavla II.
