NOVOIMENOVANI KOTORSKI BISKUP MONS. IVAN ŠTIRONJA Narod koji »tuđe poštuje, a svojim se diči« ne može propasti

Ređenje mons. Ivana Štironje bit će na Uskrsnu srijedu, 7. travnja, u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, a ustoličenje 27. travnja, na blagdan bl. Ozane Kotorske, u katedrali sv. Tripuna u Kotoru
Novoimenovani kotorski biskup mons. Ivan Štironja o novoj dužnosti, bolesti koju je prebolio, opstanku bokeljskih Hrvata katolika

Kotorska biskupija iščekuje novoga biskupa, mons. Ivana Štironju, koji je rođen 1960. u Pješivcu u tadašnjoj župi Prenj, danas Aladinići u susjednoj Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Rođen je u obitelji s desetero djece. Otac Stojan i majka Anica rođena Bošković rodili su tri sina i sedam kćeri. Svećenik je od 1986. S bogatim je pastoralnim iskustvom jer je kao mladomisnik djelovao u Londonu pripremajući se za afričke misije. Bio je misionar u Tanzaniji, potom u hrvatskoj župi Oakville u Kanadi. U Padovi je pohađao Institut za liturgijski pastoral te se pastoralno skrbio za Hrvate u Padovi i Milanu. Bio je katedralni župnik u Mostaru te biskupski vikar za pastoral. Bio je i nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine. Biskupsko imenovanje zateklo ga je na službi župnika i upravitelja svetišta Presvetoga Srca Isusova u Studencima.

U sadašnje doba u mnogim razgovorima dominira tema bolesti, a malo je poznato da ste se i Vi svojedobno susreli s teškom bolešću. Možete li za početak podijeliti svoje iskustvo bolesti, s pogledom na Uskrs?

Život donosi radosti i žalosti, zgode i nezgode koje se mijenjaju poput godišnjih doba. Jedna od nezgoda u mom životu jest i susret s teškom bolešću. Bogu zahvaljujem za ponovni dar života koji je nastao nakon teške operacije i kemoterapija 2007. godine. Zahvalan sam, dakako, i liječnicima, medicinskomu osoblju za uspješno liječenje, svima koji su mi bili potpora u svakom pogledu, osobito molitvenom. Mi kršćani vjerujemo i znamo da je križ, prihvaćen u ime Isusovo, izvor milosti i spasenja. Kaže Isus: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom« (Mk 8, 34). Usuđujem se reći da je susret s križem velika milost. Čovjek iskusi da visi o koncu kojim upravlja neka čudesna ruka. Bolest je milosno vrijeme spoznaje samoga sebe, vlastitoga »ja«, spoznaje vlastite krhkosti i nemoći, vrijeme u kojem moć prerasta u puku nemoć. To je, osobito za kršćanina, vrijeme u kojem svaka sigurnost postaje nesigurnost, pa i lijekovi, koji bi trebali biti svojevrsna sigurnost, često ne jamče ozdravljenje. Jedino ono što čovjek kao vjernik učini za svoje duševno spasenje, to mu vrijedi i jedino mu to može biti uspješno i spasonosno. Kada se u životu pojave zdravstvene teškoće, važno je ne zaboraviti da život i dalje ima svoju vrijednost, patnja ima smisla, pogotovu kada se život gleda u svjetlu vječnosti i uskrsnuća, u što mi kršćani čvrsto vjerujemo. Ovih korizmenih dana razmišljamo o Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Velik je dar i milost promatrati bolest upravo pod tim vidom. Bolest je svojevrsno uspinjanje na Kalvariju, postaja po postaja do vrha Kalvarije, raspinjanje, i na kraju ozdravljenje ili prijelaz u vječnost. Dakako, čovjek je radostan kada se dogodi zora ozdravljenja, ali to nije ni sjena radosti koja nas čeka u vječnosti. Smisao kršćaninova života jest uskrsnuće na vječnu radost i mir. O tom dijelu života kao posebnoga dara može se puno pričati, ali završit ću kratkim zaključkom: bolest može biti najbolja učiteljica života, a križ izvrsna škola u kojoj se uče i stječu prave vrijednosti života.

Pastir u zaljevu svetaca i blaženika
Može li se u tom kontekstu križa promatrati Kotorska biskupija koja Vam je povjerena i njezin opstanak?

Biskupiju se kao crkvenu pokrajinu ne bi smjelo promatrati parcijalno, ni vremenski ni teritorijalno, ni po broju vjernika ni po broju stanovnika. Biskupija kao dio Crkve nadilazi prostor jedne zemlje i jednoga vremena. Kotorska biskupija ima svoju bogatu i dugu povijest, svoja stoljeća i ljude koji su je obilježili. Boku se naziva »zaljevom svetaca«, što upućuje na neprocjenjivo duhovno i kulturno bogatstvo. Jedna crkva stara desetak stoljeća neprocjenjivo je bogatstvo, spomenik kulta i kulture koji svjedoči generacijama. A kolika je tek cijena jednoga svetca, blaženice! Naše bi pitanje trebalo biti hoćemo li i na koji način svoje vrijeme obilježiti svetošću, posadašnjiti i u svoje vrijeme implementirati vrijednosti kojima su svetci i blaženici obilježili svoje vrijeme. Bog i zajedništvo, od onoga osnovnoga obiteljskoga pa dalje, vrijednosti su i svetinje koje nemaju ni naciju ni denominaciju, vrijednosti su i bogatstvo koje se ne može kupiti, nego samo živjeti i svjedočiti.

Susjed je i više od brata
Blizak Vam je mentalitet Kotorske biskupije koja se praktički nadovezuje na Trebinjsko-mrkansku. Održala je vjeru, kulturu, identitet. Na primjer, prema pojedinim procjenama kulturno blago biskupije čini trećinu kulturnoga blaga Crne Gore. Kako to zaštititi, a istodobno i pastoralno odgovarati izazovima vremena i prostora?

Moja rodna Trebinjsko-mrkanska biskupija do prije desetak godina izlazila je na more i preko Sutorine, osim Neuma. Dobro je istaknuti da je tu riječ o crkvenim, a ne državnim granicama, koje su utvrđivane ili proglašavane nekim državnim ili međudržavnim ugovorima i odredbama. Želim reći da je Kotorska biskupija susjedstvo, a do susjeda se u Hercegovini uvijek držalo i susjed je bio i jest važan. A nekada bliži i od brata. Već je rečeno da biskupija ima svoje višestoljetno duhovno i kulturno bogatstvo. Gotovo stotinu pedeset samo katoličkih crkava i crkvica koje se nalaze na području biskupije golemo je blago. A koliko su tek bogatstvo ljudi koji su ih gradili, uz crkve rasli u svakom pogledu, osobito u duhovnom. A živi su ljudi najveće bogatstvo: obitelji, djeca, mladi, bez obzira koliko ih ima. Ti živi ljudi imaju svoju vrijednost koja im se ne može oduzeti. Oni su nasljednici, a onda i dužnici koji moraju ozbiljno i odgovorno čuvati baštinu svojih djedova i pradjedova. Katolička – kršćanska vjera veliko je nasljeđe koje valja njegovati, ne samo umno i osjećajno, nego i institucionalno. Katolička Crkva višestoljetna je institucija prisutna na tim prostorima koja svojom ozbiljnom i odgovornom brigom i njegom štiti svoje duhovno i kulturno blago. Zadaća je Crkve da promišlja i pronalazi načine i metode djelovanja u konkretnom vremenu i ne dopusti da bude pregažena. Ako ljudi znaju surađivati s Duhom Božjim, ta će suradnja zasigurno pronaći put kojim nam je ići. Sjetimo se samo povijesti izabranoga naroda. Tolike nevolje, progonstva i lutanja kroz pustinje, ali nakon toga dolazi oslobođenje i povratak u obećanu zemlju.

Narod koji voli svoje i čuva, koji »tuđe poštuje, a svojim se diči«, ne može propasti. Isus je zajamčio da njegovu Crkvu ni vrata paklena ne će nadvladati. To je istina u koju valja vjerovati, imati je pred očima poput svjetionika prema kojemu se odlučnim korakom ide.

Kotorska biskupija je naslonjena na Dubrovačku i Trebinjsko-mrkansku, čini je isti narod. Kako osnažiti tu vezu?

Uvijek je bilo svećenika iz jedne biskupije koji su djelovali u drugoj, pa i danas: iz Hercegovine i u Dubrovniku i u Kotoru. Dubrovački biskup u 19. stoljeću bio je više desetljeća apostolski administrator trebinjski. Kotorski svećenik pa biskup Pavao Butorac prešao je za biskupa u Dubrovnik (1950. – 1966.). Mostarski svećenik Marko Perić bio je kotorski biskup (1981. – 1983.). Ivo Gugić, dubrovački svećenik, bio je biskup u Kotoru (1983. – 1996.). Nisu li to znakovi Crkve koja je opća, koja se ne zatvara u sebe, Crkve otvorene za druge. Bog proviđa, rekao bi praotac naše vjere. U Božje ruke!

Kako komentirate da je većina biskupa iz hrvatskoga episkopata rođena mahom u seoskim obiteljima, a istodobno je sve više svećeničkih i redovničkih zvanja iz gradskih sredina? U kojem pravcu usmjeravati pastoral?

Ta nas činjenica ne treba čuditi. Sela su prije bila puna života. Roditelji su bili otvoreni životu. Uzmite samo broj djece u obiteljima iz kojih dolaze dvojica posljednjih imenovanih biskupa, hvarski i kotorski, jedan je iz obitelji s jedanaestero, a drugi s desetero djece. Zamislite! Dvije majke rodile razred djece. Ne iznenađuje, dakle, da je iz tih seoskih sredina s brojnom djecom velik broj svećenika, samim tim i biskupa. Danas su sela prazna. Mlade obitelji odlaze u gradove. Tako se onda rasadište duhovnih zvanja, razumljivo, preselilo u gradove. Tu bi trebalo razvijati ponajprije obiteljski pastoral, usredotočiti se na mlade obitelji. Uz to valja stavljati naglasak na pastoral mladih i pastoral duhovnih zvanja. Ozbiljni i odgovorni katehete i pastoralni djelatnici, i u gradu i na selu, koji će ozbiljno njegovati duhovni život i dati svjedočanstvo kršćanskih vrjednota, uz Božju pomoć i blagoslov, mogu donijeti mnoštvo plodova.

IZVORGlas Koncila br. 14/2021.
Prethodni članakMATOŠEVO »PROROČANSTVO« I CJEPIVO Što mogu naučiti političari 21. stoljeća?
Sljedeći članakUSKRSNA MEDITACIJA Živahno živjeti život!