Sto pedeset tisuća – toliko je hrvatskih građana prema najsvježijim procjenama tijekom ljetne špice napustilo svoje domove u potrazi za odmorom uz obalu našega mora. No gužve na plažama i buka na ulicama – koliko i neprestano zujanje mobitela i prenatrpanost ljetnoga rasporeda – razlozi su zašto će željeni odmor za mnoge ostati tek željom. Zašto se suvremeni čovjek na odmoru ne odmara i kako mu u tom problemu današnjice može pomoći Biblija, otkrio nam je kanadski istraživač znanstvenoga područja koje je – zvuči pomalo nevjerojatno – u Hrvatskoj umnogome zanemareno: naime dr. Paul Heintzman na Sveučilištu u Ottawi predaje polaznicima studija dokolice, čije veze s duhovnim blagostanjem proučava već desetljećima.
I engleska riječ za praznik, vacation, potječe od latinske riječi vacatio koja označava prazninu ili ništavilo. Kanađani obično rabe riječ blagdan (holiday) umjesto praznika, koja je uvrježenija u Sjedinjenim Američkim Državama. Prethodna riječ dolazi od izraza holy day – sveti dan. Biblijska zapovijed o suboti nalaže nam da redovito trebamo imati vrijeme bez rada, a to nam vrijeme istom valja svetkovati. Stoga bismo mogli zaključiti da i naši praznici trebaju biti sveti te su blagdani – a ne praznici – prikladniji izraz za kršćane.
Pogled na blagdane kao na vrijeme određeno ponajprije odsutnošću rada ili aktivnosti u skladu je s poistovjećivanjem dokolice sa slobodnim vremenom – vremenom nakon posla i svakodnevnih zadataka. No postoje i drukčija shvaćanja, među kojima je i klasični pogled na dokolicu kao na stanje ili stav bića, te pogled na dokolicu kao neradnu aktivnost u koju se dobrovoljno upuštamo. Rimokatolici su skloniji klasičnomu pogledu, a protestanti pogledu aktivnosti, makar biblijsko shvaćanje slobodnoga vremena podržava sjedinjenje tih dvaju pogleda.
Rimokatolički teolog Joseph Pieper zapisao je da je dokolica »mentalni i duhovni stav«, »stanje duše«, »prijemčiv stav uma, kontemplativni stav«. On pojašnjava da to nije nužno isto što i praznik: »Dokolica (…) nije samo rezultat vanjskih čimbenika, nije neizbježan rezultat slobodnoga vremena, blagdana, vikenda ili praznika.« Dakle naš je godišnji odmor više od vremena provedena izvan posla. Pieper je također istaknuo da starogrčka verzija Biblije, Septuaginta, grčkom riječju skhole prevodi hebrejsku riječ rapha (u značenju »prestati«), čime 10. redak Psalma 46 poprima značenje: »Dokoličarite i znajte da sam ja Bog.« U hebrejskoj gramatici naglasak je na drugom koordiniranom imperativu – »znati«, a ne »dokoličariti«. Dakle, cilj je dokoličarenja i godišnjega odmora upoznavanje Boga, a ne tek predah od posla.
Biblija o praznicima ne govori izrijekom, ali postoje brojna biblijska načela i teme koje – premda se s praznicima ne mogu poistovjetiti – mogu oblikovati naše iskustvo praznika ili blagdana. Ponajprije je vrlo važno da u život uključimo razdoblja odmora. Bog je nakon šest dana stvaranja sedmoga dana počinuo. Ljudi su stvoreni šestoga dana te je njihov prvi puni dan prije ikakva rada bio danom počinka. Na tragu toga retka teolozi su isticali da je odmor sastavni dio i božanske i ljudske naravi. Knjiga Propovjednikova naučava da autentičan život ne obuhvaća ni radoholičarstvo ni hedonizam, nego užitak života u stvaranju, koje je Božji dar. Zapovijed o suboti poučava nas da živimo ritmom u kojem se smjenjuju razdoblja rada i razdoblja odmora.
U Starom zavjetu iznovice se iznose odredbe da se subotom ne radi, kao i upute o obdržavanju subotnjega počinka sedme godine i jubilejske godine. Dakle treba nam vrijeme kada se ne radi, poput vremena dokolice i blagdana. Ipak, zapovijed o suboti nagoviješta da i to neradno vrijeme ima kvalitativnu dimenziju. Tako bismo, kada počivamo i svetkujemo, trebali slaviti Boga i dar njegova stvorenja. I subota i biblijsko viđenje odmora – izneseno u Postanku, Ponovljenom Zakonu, Psalmima, Poslanici Hebrejima i Evanđelju po Mateju – nagoviještaju kvalitativnu dimenziju dokolice obilježene stavom odmora, mira, radosti, slobode te proslave Boga i Božjega stvorenja. Biblijski ulomci o svečanostima u Ponovljenom Zakonu, o blagdanima u Postanku, o plesu i glazbi u Psalmima, o gostoljubivosti u Ivanovu evanđelju te o prijateljstvu u Lukinu evanđelju također nas upućuju da rekreacija može biti važnim dijelom naših godišnjih odmora.
Kao što smo već ustvrdili, biblijske teme pokazuju da je odmor važan dio našega života. Praznici ispunjeni aktivnostima katkada su sličniji poslu negoli odmoru. Moja istraživanja pokazuju da zauzetost i u dokolici i u životu narušava duhovno blagostanje. Znanstvena istraživanja ispitala su kako dokolica može – bilo pozitivno bilo negativno – utjecati na različite dimenzije holističkoga zdravlja: fizičku, mentalnu, emocionalnu, socijalnu i duhovnu. Ako se previše pažnje posveti jednoj dimenziji zdravlja – primjerice, fizičkoj – zanemarujući pritom druge dimenzije poput duhovne, one tada ne napreduju, pa opće zdravlje pojedinca postaje asimetrično ili neujednačeno. Primjerice, ozljede uzrokovane prenaprezanjem mogu proizići iz pretjerane fizičke aktivnosti bez tjelesnoga odmora, a duhovno se potiskivanje odnosi na zanemarivanje vlastitih duhovnih težnja, što može pridonijeti nižim razinama duhovnoga blagostanja.
Kako obnoviti izgubljenu razliku rada i posla?
Još su jedno redovito obilježje odmora u Hrvatskoj vjerske aktivnosti – poput odlaska na hodočašće, posjeta svetištu ili pohađanja duhovnih vježba. Anegdotalno iskustvo potvrđuje blagotvorni učinak takve dokolice. No kakvi dokazi podupiru to iskustvo?
Sociološka istraživanja pokazuju da sudjelovanje u hodočašćima, duhovnim vježbama i drugim vrstama duhovnoga turizma općenito može poboljšati duhovno blagostanje i opće blagostanje. Mnogi čimbenici utječu na odnos između spomenutih aktivnosti i duhovnoga blagostanja: prethodeći uvjeti poput motivacije, sociodemografskih značajki, duhovnoga iskustva i tradicije, potom uvjeti okruženja poput izloženosti prirodi, drukčijemu okruženju, znamenitu mjestu, te naposljetku uvjeti same aktivnosti poput njezine vrste i količine, osobnoga i grupnoga iskustva. Primjerice, duhovne ishode vjerojatnije će iskusiti osoba motivirana duhovnim rastom negoli osoba koju više motiviraju uzbuđenje ili pustolovina. Jednako tako osoba koja se povuče na duhovne vježbe u prirodnom okruženju možda će se lakše duhovno obnoviti od osobe koja provodi vrijeme u užurbanom, gradskom ili umjetnom okruženju.
Duhovnim blagostanjem smatra se sredina između potiskivanja duhovnih težnja u životu pojedinca i duhovne prezauzetosti, koju ocrtava popularna fraza: »toliko je glavom u nebu da nogama nije na zemlji«. Pretjerana usredotočenost na duhovne aktivnosti tijekom godišnjega odmora može dovesti do duhovne prezauzetosti i suboptimalnoga blagostanja, zbog čega mogu stradati druge dimenzije holističkoga zdravlja. U takvim se slučajevima preporučuju »prizemljujuće« aktivnosti koje osobu povezuju s tjelesnom stvarnošću.
Moderni strah od propuštanja upravo je suprotan onomu što katolički teolog Joseph Pieper u svojoj knjizi »Dokolica: temelj kulture« tvrdi o dokolici: »Dokolica je prijemčiv stav uma, kontemplativan stav, ne samo prigoda, nego i sposobnost da se uroni u cjelinu stvorenja.« Pieper nastavlja: »Dokolica podrazumijeva (…) nutarnji mir (…) dopuštanje zbivanja. Dokolica nije stav uma onih koji se aktivno upliću, nego onih koji su otvoreni svemu; ne onih koji grabe i drže, nego onih koji otpuštaju uzde te su i sami slobodni i opušteni – gotovo kao čovjek koji pada u san jer čovjek u san može pasti samo tako da se ‘prepusti’.« To je prepuštanje u skladu sa Septuagintinom inačicom Psalma 46, koja upućuje na dokoličarenje i upoznavanje Boga.
Što se tiče digitalnoga svijeta, ne posjedujem ni mobitel ni pametni mobitel ni televizor, no posjedujem računalo te zamjećujem da moram biti vrlo oprezan da mi odgovaranje na e-mailove i prikupljanje informacija na internetu ne pojede vrijeme koje trebam posvetiti važnim odnosima sa svojom obitelju, susjedima, kolegama, zajednicom i Crkvom, kao i vrijeme za duhovne aktivnosti. Iako Isus nije posjedovao tehnološke uređaje koje mi posjedujemo, često se na određeno vrijeme povlačio od mnoštva, kao što su se kršćani kroz stoljeća povlačili na duhovne vježbe. Znanstvena istraživanja pokazuju da je odvojenost od svakodnevnih zadataka i odgovornosti, kao i od informacijske tehnologije, blagotvorna za duhovno blagostanje.
U digitalnom se svijetu moramo zapitati jesu li nam dokolica i godišnji odmor obilježeni nemirnom bezglavošću više negoli slavljenjem, divljenjem i strahopoštovanjem; potom sprječavaju li povezujuću dokolicu u kojoj razvijamo smislene odnose s drugim ljudima, uključujući i naše obitelji, te narušavaju li duhovne aktivnosti koje nam omogućavaju odnos s Bogom. Istraživanja koja sam proveo otkrila su negativnu korelaciju između gledanja televizije i duhovnoga blagostanja, kao i to da je masmedijsko dokoličarenje povezano s nižim razinama duhovnoga blagostanja od dokoličarenja usmjerena na osobni razvoj.
Osobito je tijekom godišnjega odmora zabrinjavajuća uporaba društvenih mreža za »napadnu potrošnju« i »napadno dokoličarenje«, koncepte koje je u svojoj knjizi »Teorija dokoličarske klase« razvio Thorstein Veblen. Umjesto da se ljudi usredotoče na sebe, na sadašnji trenutak i okruženje, rabe društvene mreže da bi se razmetali onim što čine na godišnjem odmoru.
Moja sociološka istraživanja o dokolici i duhovnom blagostanju naznačuju niz duhovno korisnih praksa ili načela koja se mogu primijeniti na godišnji odmor. Prvo, važno je ići na odmor u dovoljnoj mjeri da se u životu uspostavi ravnoteža, osobito ako se osoba suočava s vremenskim pritiscima i stresom, a na odmoru treba stvarati vrijeme i mjesto za dokoličarske aktivnosti s duhovnom dimenzijom. Vrijedi pritom istražiti mjesta dokolice s osobnom ili ljudskom poviješću, poput mjesta gdje je osoba odrasla ili povijesnih mjesta poput katedrala, jer ona često imaju duhovna značenja. Valja razviti i stav prijemčivosti, zahvalnosti i slavljenja te izdvojiti vrijeme za boravak s Božjim stvorenjem – za istraživanje stvorenoga svijeta i razvoj prisnoga odnosa s njim. U stresnim je okolnostima osobito dobro povući se u drukčije okruženje. Tijekom odmora treba odvojiti vremena za samoću i osobno razmatranje, kao i za grupna iskustva – istražiti i razviti svoje poveznice s drugima. U svemu je ključno održati ravnotežu između prilika za samoću i društvenu interakciju te se uključivati u aktivnosti koje su usklađene ili spojive s vlastitim interesima i svrhama namjesto u aktivnosti koje se čine neautentičnima ili neusklađenima. Naposljetku presudno je prepoznati da osim duhovnih koristi iz dokolice može proizići i suzbijanje duhovnoga blagostanja. Svi trebaju izbjegavati vrijeme, aktivnosti i mjesta dokolice koja ne potkrjepljuju njihovo duhovno blagostanje. Općenito govoreći, zauzetost, umjetna okruženja, bučne aktivnosti i okruženja te aktivnosti neusklađene s osobom suzbijaju ili narušavaju duhovno blagostanje.
Iako su sociološka istraživanja dokumentirala spomenuta načela, ona se i mnogo ranije pronalaze u Svetom pismu te u klasicima kršćanske duhovnosti. Primjerice, Isus se često povlačio na molitvu u pustinju, što ilustrira načela promjene okruženja, boravka u prirodi i iskustva samoće. Rimokatolički teolog Leonard Doohan u svojoj knjizi »Dokolica: duhovna potreba« također predlaže niz korisnih kontemplativnih vježba koje se mogu primijeniti tijekom godišnjega odmora: osluškivanje (Mt 13, 17), promatranje (Lk 10, 23), sjedenje u miru (Ps 46, 10), počivanje (Ps 131, 2), razvoj osjeta okusa, njuha i dodira (Ps 34, 8), slobodno asociranje (Ps 139, 1), slobodno izražavanje (Ps 51, 15), slavljenje afirmacijom (Mt 5, 48), slavljenje odvajanjem (Mt 5, 45) te vježbe disanja (Post 2, 7).
