Poštovani! Vrijeme godišnjih odmora razdoblje je smanjenih aktivnosti i većega odmaranja i razonode. Kada su svećenici na godišnjem odmoru, imaju li obvezu slaviti misu svakodnevno ili je to propisano za nedjelje i blagdane? Može li svećenik, primjerice, dok je na godišnjem odmoru biti bez slavlja mise? Zahvaljujem na odgovoru.
Marijan
Zakonik kanonskoga prava (ZKP) u kanonu 904 ističe: »Neka svećenici, imajući uvijek na pameti da se u otajstvu euharistijske žrtve trajno vrši djelo otkupljenja, slave misu često; dapače, usrdno se preporučuje svakodnevno slavljenje, koje je, doduše i kad nije moguće prisustvovanje vjernika, čin Krista i Crkve u obavljanju kojeg svećenici ispunjaju svoju osobitu zadaću.« Svećenik dakle crkvenozakonski nije obvezan slaviti misu svaki dan, ali mu se slavljenje mise »usrdno preporučuje«.
Naš liturgičar dr. Zvonko Pažin na portalu »Vjeraidjela.com« objašnjava da se »u prvoj Crkvi euharistija slavila samo nedjeljom, kao što je to u Istočnoj crkvi i danas«. »Tako u Dj 20,7 stoji: ‘U prvi dan tjedna (= nedjelja), kad se sabrasmo lomiti kruh…’ Justin oko godine 150. ovako opisuje početak euharistijskog slavlja: ‘A u dan zvan dan sunca (= nedjelja) drži se zajednički sastanak svih…’ Dakle, u počecima se slavila euharistija samo na dan Gospodnji. A što je bilo s danima preko tjedna? Evo. Od 4. st. se i na Istoku i na Zapadu razvila ova praksa: vjernici su se od ponedjeljaka do petka dvaput dnevno sastajali i molili zajedno s biskupom jutarnju i večernju, u subotu navečer bi slavili bdjenje, a (samo) nedjeljom euharistiju. Tako je, naravno, bilo i u redovničkim samostanima.« Dr. Pažin potom tumači i povijesne okolnosti za svakodnevno slavljenje misa, no za ovaj odgovor neka bude dovoljan njegov zaključak s kojim se slažemo: »Iako prva Crkva ne poznaje svakodnevno slavljenje euharistije, ipak ne bismo trebali zanemariti drevnu tradiciju zapadne Crkve glede svakodnevne euharistije, bez obzira u kojim je okolnostima to uvedeno. Zato je i dobra i opravdana preporuka spomenutog kanona 904. Veli Pismo: ‘Svećeniku ne može nestati Zakona, ni mudrome savjeta, ni proroku besjede’ (Jer 18,18). Primijenimo li to na našu temu, možemo zaključiti: što je više primjereno prezbiteru od slavljenja euharistije?«
Njegove riječi potvrđuje i »Direktorij za službu i život prezbitera« Kongregacije za kler koji u broju 66 navodi: »Euharistija… početak je, sredina i cilj svećeničke službe, jer ‘sve crkvene službe i djela apostolata čvrsto su povezani sa svetom euharistijom i prema njoj su usmjereni’. Posvećen trajnom služenju svete žrtve, prezbiter tako najočitije pokazuje svoj identitet. Postoji, naime, duboka povezanost između te euharistije u središtu života, pastirske ljubavi i jedinstva prezbiterova života, koji u njoj nalazi presudne smjernice za hod u svetosti, na koji je posebno pozvan«, a u broju 67 ističe: »Potrebno je podsjećati na nezamjenjivu vrijednost koju za svećenika ima svakodnevno slavljenje mise – ‘izvor i vrhunac’ svećeničkog života – i kada na njoj ne sudjeluje nijedan vjernik. U vezi s tim, Benedikt XVI. uči: ‘zajedno sa sinodalnim ocima, preporučujem svećenicima ‘da dnevno slave svetu misu, čak i ako u njoj ne sudjeluju vjernici. Takva je preporuka nadasve u skladu s objektivno neizmjernom vrijednošću svakoga euharistijskog slavlja i motivirana jedinstvenim duhovnim učinkom svete mise. Naime, ako je slavimo pomnjivo i s vjerom, sveta misa je formativna u najdubljem smislu te riječi jer potiče na suobličenje Kristu i utvrđuje svećenika u njegovu zvanju’. On će je doživljavati kao središnji dio dana i svakodnevne službe, plod iskrene želje i priliku za duboki i stvarni susret s Kristom. Svećenik se u euharistiji uči svakodnevnom predanju, ne samo u času velike nevolje već i u svakodnevnim malim protivštinama. To se učenje odražava u ljubavi s kojom se svećenik pripravlja za slavljenje svete žrtve i kojom je pobožno slavi, bez žurbe, pazeći na liturgijske propise i rubrike, kako bi vjernicima takvim načinom slavljenja pružio pravu katehezu.«
