ŽIDOVSKA I ISUSOVA PASHA Jesu li evanđelisti kontradiktorni?

Snimio: B. Čović | Posljednja večera

Našao sam u Bibliji kontradiktornu izjavu, tj. priču koju dva autora opisuju na sasvim drugačije načine, spominjući sasvim drugačije detalje. Marko piše da je Isus bio razapet dan nakon što je završio posljednju Pashu (Marko 14, 12), a Ivan piše da je Isus umro prije posljednje Pashe (Ivan 19, 14). Kako to?

Čitatelj iz Zagorja

Da budemo potpuno točni – i da naši čitatelji vide točne biblijske novozavjetne navode – ističemo da evanđelist Marko u 12. retku 14. poglavlja koje nosi naslov »Pashalna večera«, koji navodite piše ovako: »Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: ‘Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?’« Evanđelist Ivan – čiji citat isto spominjete – u 19. poglavlju, koje je naslovljeno »Isusa osuđuju na smrt«, u 13. i 14. retku (ovaj potonji i Vi navodite) piše: »Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: ‘Evo kralja vašega!’« Već iz ta dva retka mogli bismo reći da je riječ o »dvije pashe«: onoj Isusovoj i onoj židovskoj, na što upućuju i citati koje smo naveli.

Dvije pashalne teologije

Zato vjerujemo da će Vaše zanimanje zadovoljiti odgovor koji donose »Rječnik biblijske teologije« i »Enciklopedijski teološki rječnik« koji ponajprije objašnjava što znači riječ »pasha« ili »Vazam, Uskrs« – koji dolazi od hebrejskoga »pesah«, aramejski »pasha« – znači »prijelaz«, »prolazak«, a označuje »godišnje ponavljanje prve pashe Izraela koja se sastojala od spasenjskoga prolaska Jahvina u noći u kojoj je židovski narod izišao iz Egipta. Osim te prve pashe svete povijesti, Pismo navodi još tri pashe: onu židovsku, koja se sastoji u prisjećanju i godišnjem oživljavanju Jahvina prolaska, obogaćenom sjećanjem na brojne druge spasenjske zahvate koje je Bog poduzeo za izabrani narod; Kristovu pashu, koja se sastoji u njegovoj žrtvi, tj. u njegovu prijelazu ‘s ovoga svijeta k Ocu’ (Iv 13,1) putem muke i uskrsnuća. Najzad, Pismo navodi pashu Crkve koja godišnje, pa i tjedno i svakodnevno obnavlja Kristovu pashu ‘dok on ne dođe’ (1 Kor 11,26).«

Zato se u kršćanskoj antici mogu razlikovati i dvije pashalne teologije: prva, koja se potvrdila u Maloj Aziji, slavila je otajstvo izlaska, to jest prijelaz izabranoga kršćanskoga naroda iz egipatskoga ropstva, to jest iz grijeha; a druga – prisutna u egipatskoj Aleksandriji – slavila je otajstvo Kristove muke i njegova uskrsnuća. Jednako je tako korisno navesti ono što u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« piše profesor povijesti duhovnosti na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu Optatus van Asseldonk koji ističe: »Sažetak dviju pashalnih predaja ponudio nam je Augustin koji je umio povezati pashu-muku s pashom-uskrsnućem, i pashu Boga s pashom čovjeka. ‘Muka i uskrsnuće Gospodinovo: evo prave pashe’ (De cahechizandis rudibus, 36). Tako će se izraziti Augustin dovršujući proces kristijanizacije Pashe, već prisutan na stranicama Novoga zavjeta.«

Nebeska gozba prema kojoj koračamo

A kada objašnjava Pashu, »Rječnik biblijske teologije« ponajprije tumači izraelsku pashu, te pri tome tumači da je ona bila »proljetni, selilački i kućni blagdan«, potom tumači odnos »Pashe i izlaska« i oslobođenja od egipatskoga jarma, a onda i odnos Pashe i Blagdana beskvasnih hljebova ističući: »S vremenom će se s Pashom čvrsto povezati još jedan blagdan, prvotno različit od nje, ali blizak zbog svoga proljetnog datuma: to je Blagdan beskvasnih hljebova (Izl 12,15-20). Pasha se svetkuje 14. u mjesecu, a Blagdan beskvasnih hljebova ustaljuje se najzad u vremenu od 15. do 21.« Kao što smo rekli, taj blagdan spominje i evanđelist Ivan, a on se prema izraelskoj predaji povezuje s izlaskom iz Egipta. U njoj se kasnije spominju i drugi izlasci: oslobođenje od asirskoga i babilonskoga jarma, kao i vrijeme velikih Božjih pothvata i mesijansko doba.

Ono što želimo dodati kao odgovor na Vaše pitanje odnosi se na tumačenje Isusove pashe o kojoj piše: »Mesija doista i dolazi; da bi počeo, Isus sudjeluje u židovskoj Pashi; htio bi da ona bude bolja, ali najzad će je ukinuti pošto je ispuni. U vrijeme Pashe Isus objavljuje riječi i obavlja čine koji malo-pomalo preinačuju njezin smisao, a ‘evanđelisti su dobro shvatili Isusove nakane i oni ih, uz različite preljeve, osvjetljuju. Sinoptici opisuju posljednju Isusovu gozbu (mada je ona blagovana uoči Pashe) kao pashalnu gozbu: Večera je blagovana unutar jeruzalemskih zidina; uokvirena je bogoslužjem koje, među ostalim, sadrži recitiranje Halela (Mk 14,26 i sljedeći). Ali to je gozba nove Pashe: ‘u obredne blagoslove namijenjene kruhu i vinu Isus ugrađuje ustanovu euharistije; dajući da jedu njegovo tijelo i piju njegovu prolivenu krv, on opisuje svoju smrt kao žrtvu Pashe kojoj je on novo Janje (Mk, 14,22-24 i sljedeći). Ivan radije naglašava tu činjenicu time što u svoje Evanđelje unosi više aluzija na Isusa-Janje (Iv 1,29.36) i time što čini da popodne 14. nisana u isti čas pada žrtvovanje janjeta (18, 28; 19,14.31.42) i smrt na križu istinske vazmene žrtve (19,36).« Rječnik biblijske teologije potom pojašnjava i kršćansku pashu, ističući nedjeljnu Pashu, svakogodišnju Pashu i na kraju eshatološku Pashu, jer ta riječ ne označuje »samo misterij smrti i uskrsnuća Kristova, ni samo tjedni ili godišnji euharistijski obred: ona označuje i nebesku gozbu prema kojoj svi mi koračamo«.

IZVORGlas Koncila br. 31/2019.
Prethodni članak»U SVEMU ZAHVALJUJTE! Mir Kristov neka upravlja srcima vašim…«
Sljedeći članakPOTVRDA SVE VEĆE EKOLOŠKE UGROZE Izumiranje kukaca