Irski igrani film »Bilo jednom u kinu« dirljiva je i nostalgična posveta malim kinima s jednom kinodvoranom, kakvih je bilo puno i u Hrvatskoj. Premijerno je prikazan u Dublinu, kod nas na Festivalu mediteranskoga filma Split, a sada je u kinima.
Redatelj i scenarist David Gleeson nadahnuo se osobnim iskustvom jer je rođen u obitelji koja je u Irskoj imala svoje kino. Djed ga je kupio, a otac je bio vlasnik čak 78 godina. Koliko je kino važno za manje mjesto i zajedništvo ljubitelja filmova, ali i kako je težak posao kinoprikazivača, autor je prikazao u drami koja spaja posao i obiteljske odnose.
Radnja je smještena u 1984. godinu u malo irsko kino i traje koliko i projekcija američke inačice francuskoga filma »Do posljednjega daha«. Petkom se okuplja najviše gledatelja. Djelatnici, osim kinooperatera, vole svoj posao, a prostor je oblijepljen plakatima mnogih filmova. Tijekom projekcije nastaje niz problema koji žurno moraju biti riješeni, kao i što vlasnik mora donijeti odluku hoće li kino prodati ili ne. Prodaja ne znači samo zatvaranje kina, nego i potpunu prenamjenu.
Riječ je o dvojici braće Earlu i Geraldu Clancyju te Earlovoj kćeri Kate. Stariji Earl vlasnik je kina, a mlađi Gerald želi ga prodati. Utjecajan poduzetnik želi ga pak kupiti. Uz intenzivna zbivanja i razgovore, otkrivaju se pravi odnosi unutar obitelji, djelatnika kina i dirljivoga zajedništva publike, ljubitelja i filmova i kina…
Film podsjeća na talijanski igrani »Cinema paradiso« G. Tornatorea, a ulogom zajedništva publike na dokumentarac »Cinema Laika« V. Vidaka.
