Na ovogodišnju, 70. godišnju konferenciju Europske federacije kršćanskih učitelja (SIESC, 20. – 25. srpnja) u mađarskom gradu Győru pristigla su i dva sudionika iz Slovačke, i to otac Branislav (62) i sin Pavol (27). Njihove zanimljive životne priče u razgovoru su otvorile pogled na suvremeno društvo i dinamiku škole iz perspektive dviju generacija – jedne obilježene komunističkom represijom, a druge imperativom dijaloga s drugim i drukčijim.
»Dolazim iz velike obitelji i na obrazovanje su me najviše nadahnuli roditelji. Isprva sam studirao arhitekturu. U srednjoj školi od šesnaeste do osamnaeste godine pohađao sam koledž Tajamar u Madridu, gdje sam se školovao na španjolskom jeziku uz vrijednosti koje promiče Opus Dei. Učio sam latinski i grčki. Vratio sam se kući vrlo zadovoljan. Prvi put iskusio sam da su nastavnici zainteresirani za mene kao osobu. Nije ih zanimalo samo što volim i što mi dobro ide, nego i kako se osjećam, borim li se s nekim obiteljskim problemima ili problemima u udomiteljskoj obitelji, te kako se razvija moja vjera. Osjećao sam se doista prihvaćeno. Rekao sam to roditeljima. Oni su poželjeli pružiti tu mogućnosti i mojoj drugoj braći i sestrama. Odlučili su pokušati i u Slovačkoj osnovati takvu školu, školu koja se ne bi bavila samo time kako biti dobar učenik, nego kako biti dobra osoba, kako steći vrline. Moja je majka supernumerarija zajednice Opus Dei, kao i moje dvije sestre, a moj je stariji brat svećenik. Ostali nisu članovi, ali kao obitelj pohađamo različite sadržaje koje Opus Dei nudi«, rekao je Pavol Borovsky.
»Roditelji su nas odgajali svojim primjerom. Od rane sam dobi vidio da su moji roditelji normalni ljudi i da svaki dan idu u crkvu. Prije početka škole vodili bi nas na svetu misu. Vidio sam da su, usprkos svim problemima, slobodni ljudi koji žive s Bogom. Iako sam studirao arhitekturu, radim i kao učitelj španjolskoga jezika te poučavam kako se sigurno i etično služiti umjetnom inteligencijom. Smatram to vrlo važnom temom u današnjem svijetu, o kojoj prvo moram educirati sebe, a onda i ostale«, rekao je sin Pavol.
Otac Branislav pojasnio je kako je došlo do osnivanja škole »Libellus«. »Razlog zbog kojeg smo željeli osnovati takvu školu u Slovačkoj bio je primjer naše djece. Kada su se vratili iz Španjolske, vidjeli smo pozitivnu promjenu na njima. Moja je supruga rekla da želi školu takva tipa u Slovačkoj. Rekao sam joj da se sigurno šali i da bi je bilo vrlo teško osnovati. Kada su djeca poodrasla, Maria je počela raditi kao odgojiteljica u vrtiću, a potom je postala ravnateljica. S kćerima je počela prevoditi materijale madridske škole. Bila je jako nadahnuta time. Nadahnula je i svoje prijatelje učitelje da zajedno osnuju školu. Nitko nije vjerovao da će to uspjeti. Osnovala je udrugu ‘Libellus’ i ujedno školu pod tim nazivom, s petero učenika. Nije bilo novca pa se moralo čekati. Nakon nekoliko tjedana pridružila su nam se dvojica suradnika i u sedam godina škola je narasla na oko 250 učenika! Sastoji se od vrtića i osnovne škole. Pronašli smo dobre ravnatelje i učitelje. Imamo petnaestero unučadi i gotovo su sva pohađala tu školu«, sa zadovoljstvom je ispričao Branislav. Pavol je napomenuo da škola nije bila izvorna majčina ideja, nego je Maria sebe smatrala sredstvom ostvarenja nečega većega; znala je da takva škola postoji i da će im Bog pomoći ako bude trebalo. »Moji su roditelji ponizni. Mnogo su molili za tu školu. Bio im je cilj pružiti dobro obrazovanje djeci, nisu sebe smatrali autorima projekta«, napomenuo je.
Latinska riječ libellus označava knjižicu. Istoimena se škola u Bratislavi od skromnih početaka razlistala do konkretne knjige. »Škola slijedi nacionalni kurikul, ali ima svoja načela. Vrlo je tijesna suradnja između nastavnika, roditelja i učenika. Imamo mnogo mentorskoga rada u smislu osobnoga praćenja. Vrlo nam je važno da je škola siguran prostor. Mogu reći nakon svih ovih godina da je ozračje u školi veoma dobro. Roditelji su zadovoljni«, rekao je otac Branislav. Sin Pavol pojasnio je da škola nudi sustav redovitih susreta učenika i mentora. On istodobno razgovara s roditeljima učenika. Razgovara se o svemu što određuje učenikovu situaciju; o obitelji i odnosima s vršnjacima, o interesima učenika. Vodeća je pritom ideja da je svaka osoba jedinstvena, dijete Božje, i da joj treba pružiti najbolje. U Slovačkoj je čak u kršćanskim školama naglasak ponajviše na akademskom uspjehu, gleda se na to što učeniku dobro ide, a što ne. Dok sam pohađao jednu takvu školu, bilo je i vršnjačkoga nasilja. Nastavnici se time nisu bavili. U Tajamaru su se problemi odmah rješavali«, rekao je Pavol. »’Libellus’ je privatna katolička škola koja za sada nema srednju školu. Planiramo je u budućnosti. Razredi su miješani, djevojčice i dječaci zajedno, što je nužno zbog prostornih ograničenja. U budućnosti bismo željeli razdvojiti razrede dječaka od razreda djevojčica«, napomenuo je Branislav.
Poznavanje alata generativne tzv. umjetne inteligencije danas je imperativ zbog njezine sveprisutnosti, smatra Pavol, kao što je i imperativ poučavati djecu i mlade o tome kako se njome ispravno koristiti. »Prvo treba poučiti odrasle kako se služiti umjetnom inteligencijom, prije nego djecu. Mnoga djeca pišu domaće zadaće pomoću UI-ja i to je golem problem jer samostalno je učenje temeljno u obrazovanju. S druge strane pripremamo djecu da budu uspješni djelatnici u stvarnom svijetu, a svijet se služi UI-jem. Jasno, čineći mnogo pogrješaka. Nije lako naći način da se njime koristimo mudro i da budemo pametniji. Budući da mladima do 16. ili 18. godine nije dopušteno voziti automobil, isto bi, smatram, trebalo biti s UI-jem«, rekao je Pavol.
Na pitanje u kojem smjeru Europa ide i u kojem bi mogla ići otac i sin odgovorili su s različitim naglascima. »Vidim da se u Engleskoj i Irskoj događa nov pokret, koji nije kršćanski, kao i u Njemačkoj, neka vrsta reakcija na velik broj muslimanskih imigranata. Na temelju percepcije prijetnji demokraciji čini mi se da ljudi postaju sve ljući, da bi moglo doći do građanskoga rata. Na temelju onoga što vidim u vijestima i što čujem čini mi se da slijedi jak konzervativni odgovor na dosadašnje stanje, ekstrem na ekstrem«, rekao je Pavol. Smatra da bi dijalog kršćanina s neistomišljenicima morao biti prožet razumijevanjem i suosjećanjem. »Osobu uvijek treba nastojati razumjeti, nikada se postavljati ‘iznad’ nje i obraćati joj se svisoka. Imam mnogo prijatelja čiji su roditelji rastavljeni. Imam prijateljicu koja je rodila dijete kao neudana studentica dok je bila na Erasmus programu. Znala je da sam ja kršćanin, razmišljala je o pobačaju i razgovarala je sa mnom. U razgovorima s njom shvatio sam da treba reći stvari kakve jesu, ali dobronamjerno. Ne treba nikoga napadati, nego imati empatije i razumijevanja. Pokušao sam joj objasniti da je hrabra i snažna ako zadrži dijete. Iako njezini postupci koji su doveli do situacije nisu bili ispravni, ne treba je osuđivati. Od nas kršćana ljudi trebaju čuti da su vrijedni, snažni, da mogu prevladati teškoće. Svako je dijete vrijedno bez obzira na to kako je začeto. Bilo mi je drago čuti da je dijete na kraju rođeno«, ispričao je Pavol. »Prije dvije tisuće godina Isus nam je rekao da ne donosi mir, nego mač, i da ćemo biti progonjeni. Dok sam bio u poljskom zatvoru, u najgorim trenutcima, nisam vjerovao da će komunizam pasti. Nadao sam se, ali nisam vjerovao. Nakon iskustva nacizma i komunizma mogu reći da će i radikalni liberalizam i LGBT ideologija jednom pasti«, poentirao je Branislav. I Pavolu se, kako kaže, čini da je današnja mlađa generacija sve više protiv ideologija – primjerice transideologije – kao i da opredjeljenje za život raste.
