Nije lako govoriti o svetosti. Neki će umah reći da se njih to ne tiče, dodajući da oni nisu sveti. Neki će pak uzeti u ruke kalendar i početi nabrajati imena svetaca te im se diviti. I jedni i drugi promašit će smisao govora o svetima i svetosti, a to je govor o osobnom odnosu s Bogom koji svakoga čovjeka poziva na svetost. Da, svetost je opći poziv i o tome Crkva vrlo jasno govori u brojnim svojim dokumentima. Iz toga razloga nitko ne može reći da ga se svetost ne tiče i da se ne dotiče njegova života.
Put koji vodi prema svetosti života
Pojam svet na hrvatskom jeziku, ako se shvati u njegovu izvornom značenju na hebrejskom jeziku (pojam qadoš označava stvari ili osobe koje su odvojene od svijeta ljudi i postavljene u posebnu službu), znači da se svet čovjek izmiče od onoga što je isuviše zemaljsko ne bi li zemaljskomu, odnosno svijetu i društvu, donio novu dimenziju života. Riječ je o nečem što svijet sam sebi ne može dati. Upravo tu treba započeti promišljanje o svetima. Jer to su ljudi koji su se uspjeli izmaknuti od vrijednosti koje svijet nudi ne bi li svijetu udahnuli nešto od ljepote života koji samo Bog može darovati.
O novini života koju daruje Bog već sada i ovdje na zemlji te time ljude privodi svetosti govori evanđeoski ulomak koji Crkva predlaže za čitanje o svetkovini Svih svetih. Tekst je to koji je početak velikoga Isusova govora na gori u Matejevu evanđelju (usp. Mt 5-7). U tom Isusovu govoru iznosi se na neki način manifest svetosti. Neki će bibličari reći da je Isusov govor na gori i svojevrsna osobna iskaznica svakoga kršćanina koji je, kako je rečeno, sam pozvan živjeti logiku Isusovih blaženstava te već sada biti i ostati svet čovjek.
Blaženstva koja Isus svečano izriče u govoru na gori na obalama Galilejskoga jezera, može se slobodno reći, uistinu su put koji vodi prema svetosti života. Vrijedi stoga kratko ih prokomentirati te aktualizirati ne bi li svakomu vjerniku bio jasan put koji vodi prema svetosti života.
Tko su sveti ljudi?
Isus blaženima, odnosno sretnim, pa onda i svetim ljudima naziva one koji su siromasi duhom. Kakvi su to ljudi? To su oni koji su već sada za života shvatili kako je ono što doista vrijedi bogatstvo koje se skuplja na duhovni način. Ljudi su to koji nemaju puno materijalnih dobara, ali su bogati Bogom i duhovnim vrijednostima. Oni su već sada sveti jer su svoj život usmjerili prema neprolaznim vrijednostima koje im donose kraljevstvo Božje.
Sveti su ljudi i oni koji su sada žalosni jer žeđaju za pravednošću i poštenim odnosima koji bi vladali među ljudima. Žalost im uzrokuje gledanje različitih nepravednih postupanja i odnosa koji vladaju među ljudima. Oni tada mole i vape za pravednijim i uređenijim međuljudskim odnosima koji će biti jamstvo istinskoga mira i zajedništva među ljudima.
Sveti su i krotki, odnosno ponizni ljudi. To su oni koji ostaju maleni i obični, a vide da se svi oko njih uzvisuju i neprestano traže potvrdu sebe i svojega statusa, za koji često uopće nemaju pokriće. Da, nije jednostavno ostati malen dok se promatra sva sila onih koji to uporno odbijaju biti jer im to ne donosi nikakvu društvenu ni materijalnu korist. Ipak Krist uči da onaj koji se stavio na put svetosti uvijek treba težiti za krotkošću i jednostavnošću života te svoj mir pronalaziti u samom Bogu.
Ljude koji žive milosrđe, odnosno one koji su milostivi prema drugima, također Isus proglašava svetima, odnosno blaženima. U svijetu koji sve više gubi tu karakteristiku jer su ljudi često željni osvete i potvrde svojega prava nije lako naviještati milosrđe i istinsku dobrotu prema svakomu čovjeku. Nije lako biti milosrdan i široka srca prema onima koji to milosrđe ničim nisu zaslužili, nego su dapače ljudsko povjerenje i dobrotu odavno izigrali, i to na vrlo brutalan i beskrupulozan način. No, ipak, biti milosrdan i široke duše put je koji vodi prema svetosti.
Put svetosti – življenje blaženstava
U svijetu brojnih nemira, sukoba i ratova sveti su oni koji se zauzimaju za mir, i to na proaktivan način. Isus tako blaženima naziva one koji tvore mir. Da, mir je važno stvarati, i to aktivnim zauzimanjem za nj. Ne tek promatranjem nemira i nesklada koji vlada u svijetu, nego živim zauzimanjem za uspostavu mira. Put zauzimanja za mir put je koji zasigurno uvodi u prostore svetoga.
Sveti su ljudi bez imalo sumnje i oni koji trpe zbog svoje pravednosti i čestita života. Oni koji nisu omiljeni iz razloga što su se izložili za istinu i pravdu jer su doista povjerovali da je Bog živ. Svet je tako čovjek koji ne može gledati skrštenih ruku dok se čini nepravda te se izlaže za dobro. Kako sebe tako i društva u kojem živi. Odlučuje izići iz svoje zone komfora u kojoj bi mogao ostati te se izlaže za ono što vrijedi. Brojni su primjeri iz povijesti svijeta i Crkve gdje su se pojedinci poradi vjernosti Kristu i evanđelju zauzeli za dobro te pri tome bili osuđeni i proglašeni »ludima«, a jednako tako bili izloženi i lažima i klevetama. Ipak od dobra i puta svetosti nisu odustali, i to iz jednoga jedinoga razloga – vjere u općinstvo svetih i povezanost zemaljske i nebeske Crkve. Baš ono što svaki vjernik izriče dok na misnom slavlju ispovijeda vjeru onako kako su je Crkvi predali sveti oci na Nicejskom (325. godine) i Carigradskom saboru (381. godine).
Jasan je dakle put prema svetosti. Put je to življenja Isusovih blaženstava. Kada? Sada i ovdje na zemlji. Jer nebo i ulazak u zajedništvo svetih ne postiže se tek jednoga dana, nego već sada i ovdje, vjerom i prakticiranjem Isusovih blaženstava.
