I oni koji ne vjeruju u zagovor svetaca bez iznimke znaju kada su Svi sveti. No mnogo je teže pitanje gdje bi bili svi sveti. Premda zvuči kao teološka začkoljica – usnuvši tijelom na zemlji, svetci su dušom u Bogu, koji kišom njihovih molitava škropi čitav svijet – ipak bi se ono moglo i moralo shvatiti »prizemnije«, pa i »mjesnije«. Gdje bi se to na hrvatskom tlu nalazili tragovi svetaca ne samo glasoviti po brojnosti i vrijedni po autentičnosti, nego i znameniti u povijesti i djelatni u sadašnjosti? Drugim riječima, koje bi hrvatsko mjesto zavrijedilo da ga se nazove mjestom svih svetih? Jedinstvenost je hrvatske povijesti što kandidata za tu počast ima više. No jedino koje i danas nastavlja umnažati svoju svetu baštinu ipak je moćnik dubrovačke katedrale sv. Marije Velike. Katedralni župnik Marin Lučić otkrio nam je mnoge osobitosti po kojima dubrovački relikvijarij nije samo obitavalište tjelesnih ostataka svetaca, nego i uporište nove duhovne snage.
Moćnik koji je otvoren vjernicima ostvaruje svoju svrhu
Prva je osobitost dubrovačkoga moćnika to što gotovo svaki tjedan u godini može obogatiti pučku pobožnost: u njemu je pohranjeno više od 180 relikvija svetaca. »Moćnik koji je otvoren vjernicima uistinu ostvaruje svoju svrhu – da se vjernici mogu uteći zagovoru svetaca. Stoga nastojimo što češće izlagati relikvije u prezbiteriju katedrale, osobito o spomendanima svetaca tijekom liturgijske godine. Na Stjepanje iznosimo glavu sv. Stjepana, na spomendan sv. Brigite njezinu ruku, na spomendan sv. Augustina njegova rebra«, navodi Lučić. Najsvečanije je ipak za festu svetoga Vlaha, kada u procesiji Gradom zablistaju dragocjeni relikvijari Parčeve glave, noge i ruku. »Ove smo godine proslavili tisućitu godišnjicu prisutnosti moći sv. Vlaha u Dubrovniku. Zbog velike osjetljivosti relikviju grlene kosti prestali smo nositi u procesiji, no zato za Vlahom u zadnje vrijeme u procesiji idu i relikvije sv. Ivana Pavla II. i bl. Alojzija Stepinca.«
Relikvijarij koji se ne prestaje širiti
Dubrovačkomu moćniku naime ne nedostaje ni relikvija novijega doba, dodaje sugovornik. »Za zadnje, ali ne i posljednje ‘proširenje’ relikvijarija zaslužan je kanonik Željko Kovačević, koji nam je u Asizu uspio ishoditi relikviju sv. Karla Acutisa. Ponosni smo što uz moći sv. Terezije od Djeteta Isusa posjedujemo i relikviju krvi Ivana Pavla II., koji je prilikom posjeta Dubrovniku 2003. blaženom proglasio Mariju Propetoga Isusa Petković. U moćniku se nalaze dva njezina relikvijara koji se u prisutnosti njezinih redovnica, kćeri milosrđa Trećega reda sv. Franje, časte tijekom trodnevnice uoči blaženičina spomendana. Posjedujemo i relikvije sv. Leopolda Bogdana Mandića i bl. Ivana Merza, a trenutačno čuvamo i dva moćnika bl. Alojzija Stepinca, od kojih je jedan namijenjen za buduću blaženikovu crkvu u Kuparima.«
Trajna prisutnost moći potiče na nasljedovanje
Zahvaljujući tomu svetačkomu obilju, vjernici su itekako svjesni »oblaka svjedoka« koji ih okružuje. »Uvijek postoji opasnost da se čašćenje svetaca izrodi u puki običaj, no vjerujem da upravo trajna prisutnost relikvija potiče vjernike da u svetcima ne traže samo zagovor, nego i primjer života. Pa i meni samomu drukčiji je doživljaj propovijedati o čovjeku kada su pokraj mene ostatci njegova tijela. Toliko često pohodimo hodočasnička mjesta i divimo se svemu što ondje vidimo, ali još češće prolazimo pokraj svojega blaga čiju vrijednost zaboravljamo.« No moćnik nije samo osobit podsjetnik, upozorava Lučić. »Svetci koji su se rađali u našem narodu u dubokom su smislu dio našega nacionalnoga i vjerskoga identiteta. Oni nas podsjećaju da je povijest našega naroda protkana vjerom, ali nas i pozivaju da je oživimo vlastitom svetošću: da ljude koji nas posjećuju ne zadive samo naše zidine, nego i naši životi u Isusu.«
Relikvije Kristova života obogaćuju i korizmene petke
Premda je moćnik bogat relikvijama svetaca, najviše se diči materijalnim ostatcima života Isusa Krista.»Za festu sv. Vlaha iznosimo i Isusove pelenice – povoje u kojima je Isus prikazan u jeruzalemskom hramu – a na Veliki petak polazimo u procesiju za relikvijom drva svetoga Križa – darom kraljice Margarite, supruge hrvatskoga kralja Stjepana Miroslava, iz 948. godine. Tijekom pobožnosti križnoga puta na korizmene petke časte se i druge relikvije povezane s Kristovom mukom: komadić spužve kojom je Isus napojen na križu, nit njegove haljine i trn iz njegove krune te ulomak svetoga Groba«, primjećuje Marin Lučić.
Svetci – spone hrvatskih vremena i zemalja
Blago katedralne riznice sveta je spona hrvatske prošlosti i sadašnjosti, ali i različitih hrvatskih zemalja, primjećuje župnik. »Kosti svetih Petilovrijenaca – Petra, Andrije i Lovre Zagurovića, kojima je posvećen i jedan od katedralnih oltara – povezuju nas s njihovim kotorskim zavičajem i katedralom sv. Tripuna, koja također baštini njihove moći. A u našem je moćniku pohranjena i Tripunova ruka! No svetci nas povezuju i sa Siskom i sa Zagrebom: u moćniku su uz ruku svetoga sisačkoga biskupa Kvirina ruka i noga zaštitnika zagrebačke prvostolnice, svetoga kralja Ladislava, kao i donja vilica njegova prethodnika na ugarskom prijestolju i još jednoga zagrebačkoga zaštitnika, sv. Stjepana. Brojni Mađari ciljano dolaze u riznicu vidjeti svojega ‘kralja Istvána’. Poseban je doživljaj svjedočiti njihovoj pobožnosti prvomu svetcu vlastitoga naroda.«
Svi sveti borave kod raskajanih srdaca
Upravo ostatci prvih dubrovačkih zaštitnika – poput Pankracija, Nereja i Srđa – pripadaju najstarijemu sloju relikvijara, pristiglu najkasnije u 12. stoljeću iz drevne crkve sv. Stjepana u Pustijerni, tumači sugovornik. »Svijest o našim starim svetcima postoji još samo na liturgijskoj razini: početkom listopada proslavili smo blagdan svetih Srđa i Baha, zaštitnika biskupije kojima je posvećena i župa u Pridvorju. No u puku se mahom izgubila pobožnost svetcima staroga doba; možda bi točnije bilo reći da se prelila u pobožnost Parcu. Iako se moćnik oduvijek uvećavao relikvijama suvremenih svetaca, njihovi su kultovi u Dubrovniku vazda ostajali u sjeni sv. Vlaha.« No Parac ne zagovara samo Dubrovčane – pa čak ni samo katolike. »Gotovo svake godine svetomu Vlahu hodočasti i jedna pravoslavna obitelj. Nikada ne ću zaboraviti kako su – kada su prvi put došli zahvaliti svetcu na zagovoru – kleknuli ispred moćnika i zaplakali.« U toj slici krije se i najljepši odgovor na pitanje gdje bi bili svi sveti. Svojim zagovorom oni rese sva mjesta gdje im se otvaraju raskajana srca.
Kako je ponos otaca očuvao svete zaštitnike
